Tegan je znala da je Phil išao polagano s njom, vodeći je kroz sate i sate treniranja smireno i opušteno, ali je znala da od nje očekuje puno toga i da se suzdržava, iskreno želeći početi trenirati na drugačijim metama osim onih slamnatih koje bi smještao na hladnoj bijeloj zemlji pokrivenoj snijegom koji nije prestajao padati. Znala je da je napredovala, sva njezina osjetila su bila pojačana i izoštrenija, imala je brže i bolje reflekse i usavršila je kontrolu nad vatrom ali nije htjela prijeći na drugi korak. Sada je uspijevala zapaliti mete kao od šale bez da ih je gledala i nekad čak okrenutih leđa. Bojala se toga. Bojala se vatre u sebi, što bi mogla učiniti od nje. Nije htjela postati jedna nezaustavljiva destrukcijska sila, u nemogućnosti kontrolirati samu sebe.
Jedno veče, nakon ne toliko napornog treniranja, mišići ju nisu toliko boljeli a dlanovi joj nisu gorjeli i peckali koliko su ju znali na početku, držala je u rukama toplu šalicu čaja i promatrala Phila kako lista tanke stranice debele knjige smeđih kožnatih korica. Imao je okrugle naočale za vid na hrptu nosa i u jednoj ruci je zaigrano vrtio maleni komadić papira koji mu je služio kao straničnik.
Ona spusti svoj pogled na tamnu tekućinu i namršti se.

"Osjetim tvoje negodovanje do ovdje", Phil progovori.
"Ma nije ništa", ona reče i uzme gutljaj čaja.
"Nešto mora da je, inače ne bi toliko intenzivno razmišljala o tome", on joj odgovori i dalje listajući stranice.
Ona ga pogleda i prateći krivlju šalice plaho reče: "Samo sam razmišljala o tome kako me ne tjeraš da prijeđem na neke drugačije metode treniranja. Što bi možda i trebao. Treniranje na živim metama bi trebalo biti drugačije, zar ne? Kao da ne želiš da iskoristim svoje potencijal i isprobam ga na nečemu drugom. Bilo čemu", ona umorno izdahne i pogleda u svoju šalicu. "Samo želim vidjeti što mogu."
"Nije stvar u tome što ja želim ili što ti želiš, niti u tvojem potencijalu i mogućnostima, jer možeš i znaš, nego ono što ja moram učiniti tek tada kada ti možeš. Moraš proći kroz neke osnove treniranja i kada si ih u potpunosti svladala, tek tada možemo sa sigurnošću da nećeš sebe ili bilo koga drugoga ozljediti, početi koristiti drugačije načine treniranja. Prijeći na drugu razinu", tiho joj reče i odloži knjigu, pažljivo umetnuvši papirić između stranica. Podigne se iz tamno smeđe fotelje i čučne pokraj njezine fotelje, intezivno ju gledajući u oči. Uhvati jedan njezin dlan i počne laganim pokretima pratiti neobične linije iscrtkane na mekoj koži. "Ja znam da se osjećaš spremnom, ali moraš biti u potpunosti sigurna da si spremna. Da to možeš."

Ona stisne svoje usnice i porazmisli o silnim treninzima koje je prošla, bili oni tjelesni ili mentalni, od svih dvoboja različitim oružjima s Philom i zapaljivanja slamnatih lutaka i nasumičnih nakupina suhog granja koje je Phil postavio svugdje po šumi. Znala bi vježbati paljenje malenih stvari poput svijeća ili papira onda kada Phil nije znao.

Ona umorno izdahne premda nije osjećala umor, protrlja svoje oči i reče: "Znam što želim, Phil. Želim saznati što još mogu i znam da sam spremna."
"Dobro onda", on reče. "Budi sprema sutra za novu razinu vježbanja", pogleda ju u oči a ona spazi lagani strah u njegovom pogledu kao da se bojao za nju. "Nema odustajanja, moraš biti sigurna da ćeš to moći učiniti."
Ona kimne glavom.

†
Sljedeće jutro se probudila u potpunoj tami, brzo shvativši da još nije zora. Prebacila je pokrivače na drugi kraj kreveta, obukla mekane čarape i krenula prema kuhinji koja je bila u zatamnjenom svjetlu svijeća. Dvije sjene su se kretale u malenom prostoru. Prva visoka sjena je bila Philova, ali drugu nije mogla raspoznati osim što je ona bila malo niža od Philove i zasigurno muška. Nakašlje se i obje glave se okrenu prema njoj koja je ih promatrala rukama na bokovima i s upitnim pogledom na licu.

"Ne, niste me probudili, ako to mislite", ona reče i priđe im bliže. "Ali sam se digla s razlogom", ona reče i bolje ih promotri, njihova držanja i shvati da ih je uhvatila u svađi. "Zanima me što se ovdje događa."

"Ova mi se sviđa", glas koji nije pripadao Philu se javi iz tame i ubrzo nepoznato lice mladića izađe na svjetlo. Tegan suspregne uzdah jer je mladić, tko god da bio, imao najljepše lice koje je ikad vidjela. Svijetlo plave oči su krasile crte njegove čeljusti, upalih obraza i mekane boje kože njegovih usnica i obraza, a kosa boje kestena mu je okruživala lice. On se nakašlje i pruži svoju ruku Tegan. "Adam Baine, drago mi je."
Ona pruži svoju ruku njegovoj i uoči kako su mi tanka zapešća. "Tegan Dahl, i meni."
On se široko nasmiješi i prekrije njezinu ruku svojim toplim dlanom. "Nismo te htjeli probuditi", on joj tiho reče a ona osjeti kako se njezine vijeđe sporo spuštaju prema dolje, kao da tone u sve dublji san. "Snivaj ponovno", on ju s tim riječima lagano položi na udobnu dvosjed koji se nalazio pokraj bara.

phil's p.o.v.
Zbog neprestanog snijega i Teganinog treniranja koji je zauzimao cijeli Philov raspored, od dizanja rano ujutro i postavljanja grana i meta, buđenja Tegan te sve do treninga u kasno navečer, kafe je bio zatvoren cijelo vrijeme. Philu to nije smetalo ali vođenje kafea mu je bila jedna radosna razonoda i volio je posluživati ljude, usrećivati ih šalicom kave ili čaja kada su bili namršteni ili umorni. Znao je kako postupati s ljudima i zbog toga je bio voljen od drugih stanovnika malog uspavanog gradića uz sami rub guste zimzelene šume, koji i nije bio toliko uspavan. Toliko različitih događanja su se zbivala u tami i u sjenama krošanja, ali ljudi to nisu primjećivali jer su mudro izbjegavali neutabane putove kroz šumu i zatvarali svoje oči pred sjenama. Bili su neupućeni i sigurni.
Phil se pomalo naivno smatrao zaštitnicima tih ljudi, ali znao je da je odgovoran za njihove živote jer on je promatrao Vrata grada i pazio na što i tko ulazi ali i izlazi iz njega. I imao je pravo kada je ugledao Tegan, znao je u što se upušta. Znao je da će ona biti njegov životni zadatak. Zato se i bojao za nju više nega i ona sama. Znao je da bi trebao krenuti na drugu razinu, jer je dobro znao da je spremna ali za to su mu trebali usluge. Velike.

Adam se pojavio iste noći kada ga je pozvao da mu pomogne s novom naučnicom. Imao je nestašan osmijeh na svojem licu i iznimno crveni šal omotan oko vrata. Zagrlio ga je iznimno snažno, sa snagom koju samo izučeni lovci posjeduju, kao da se nisu vidjeli stoljećima.
Phil ga je ukratko uputio u njegov zadatak i kako ga treba izvesti. Zahtijevao je da mu donose dva do tri neosposobljena demona i da ga nitko ne primjeti. Znao je da ih nema u gradu, a ako ih ima onda su se jako dobro sakrivali, pa je bio svjestan da će Tegan morati malo pričekati da krenu na novu razinu, premda joj ih je obećao uskoro.

Adam ga je pogledao u nevjerici i rekao: "Zar ne misliš da bi bolje reagirala ako ju staviš usred neke opasne situacije? Ako se nađe usred cijelog čopora demona, reagirati će podsvjesno i nagonski. Sve će ih istog trena spržiti. To je zovem dobrim treningom."
Phil ga pogleda hladno. "Ako misliš da možeš odraditi moj posao bolje, zašto ju onda ti ne treniraš? Hm?" reče odresito, pazeći da ne podigne svoj glas, premda je mogao osjetiti kako mu se tijelo trese.
"Možda bih i trebao", Adam i reče blaže. "Omekšao si, Phil. Nisi više onaj Ubojica kojeg sam ja znao. Sada poslužuješ ljude i čekaš da ti dođe prilika kroz ova vrata", pokaže prstom na ulazna vrata i naslagane knjige koje su bile pokraj njih.
"Adam, zar ne shvaćaš?! Ona je upravo to i učinila", on reče i iznervirano provuče svoje prste kroz svoju gustu kosu. "Pojavila se ovdje usred mećave od nikuda, sama i u bijegu, k vragu, zapalila je svijeću ispred mene, mislivši da neću vidjeti ako mi je okrenuta leđima. Vidio sam u odrazu prozora što je učinila. Takva neopreznost bi ju mogla koštati glave. Sada napokon shvaća i opreznija je! I čak ako kaže da je spremna, to ne znači da stvarno je."
"Ja joj vjerujem, Phil. Ako je ona upravo to što si mi rekao, dovoljno je snažna da pokosi cijeli čopor, a ne samo tri demona", molećljivo ga pogleda.
"Ne. To je moja završna riječ. Dovesti ćeš ovdje samo tri demona i to je kraj ove rasprave. Jasno?! Nećeš ti odlučivati što ću ja činiti sa svojom naučnicom", kada to reče osjeti kretanje na dnu stuba a kada se okrenuo ugledao je Teganinu siluetu i njezinu ravnu kosu kako pluta oko nje poput nestvarne maglice.

"Ne, niste me probudili, ako to mislite", ona reče. "Ali sam se digla s razlogom. Zanima me što se ovdje događa", gledala je u potpunu tamu ali je znao da ih vidi. Krene da reče nešto, ali ga Adam lagano dotakne po ruci i krene prema Tegan. Nakon što joj je pružio ruku Phil je bio svjestan što Adam namjerava učiniti.
"Nismo te htjeli probuditi", on joj reče blago i Phil primjeti sivilo koje se pojavilo na Teganinim očima poput tanke mrene. "Snivaj ponovno."

Čim ju je položio u maleni dvosjed, Phil se brzo pojavi pokraj njezine krhke pojave i provjeri joj puls. Znao je da Adam zbog svoje demonske krvi koja ga je činila polutanom ima određene moći, ali si nikad nije mogao pomoći i ne ostati uplašen. Izdahne na kraju i pogleda ga oštro.

"To je stvarno bilo nepotrebno i djetinje, Adam", reče mu.
On samo slegne ramenima, prebaci svoju jaknu preko ramena, izvuče jednu cigaretu iz kutije koja mu je bila u đepovima tamnih traperica i stavivši ju u usta krene prema vratima. "Vidimo se, P.", namigne mu i nestane kroz vrata. Phil još jednom umorno izdahne i sjedne pokraj Teganinog usnulog tijela. Protrlja svoje obrve i sjeti se što bi možda moglo pomoći Tegan u njezinom prijelazu. Ostali s moćima poput njezinih.

†
Probudio ju je glasan žamor a jaka svijetla su joj plesala iza očiju poput svijetlećih pin-pong loptica brzo prelazeći s jedne i druge strane. Glava ju je lagano boljela kao da se netko igrao sa sitnim žićicama unutar velikog sklopa i znala je da je taj osjećaj tog neobičnog upada povezan s neobičnim dječakom koji je upoznala prošlu noć. Protrlja pospano svoje oči i lagano zbaci deku sa sebe. Sjedila je u udobnoj drvenoj stolici koja se ljuljala sa svakim njezinim pokretom a bila je okrenuta prema jednom zidu tople boje koji je bio ispunjen drvenim policama.

"Probudila se!! Phil, probudila se!!" nepoznati ženski glas se oglasi iza nje, ali kada se okrenula nije ugledala ništa. Ova prostorija se nalazila iza šanka, točno pokraj stuba koje su vodile prema gore. Ona se podigne iz stolice, pažljivo pazeći da ne padne i kada se u potpunosti izravnala ugleda Philovu vitku figuru naslonjenu na samim vratima. Ona prekriži svoje ruke, pokušavajući se praviti da je ljuta, ali jednostavno nije mogla. Znala je da ga mora saslušati.

"Hej, stranče", ona reče i sporo se osmijehne.
On joj uzvrati osmijeh i prođe rukom kroz kosu. Nakašlja se. "Znam da želiš... objašnjenje. I ja bih ga htio da sam ti, pa ću ti ga dati", ona započne ali ona digne svoju dlan u zrak, trenutačno ga zaustavivši.
"On je lovac na demone, zar ne?" ona reče, premda nikad u životu nije čula za njih. On kimne glavom. "Dobro", naposljetku reče. "To je dobro, zar ne?"
"Da. I ja sam bio jedan od Ubojica prije nego što sam se posvetio podučavanju i treniranju Odbačenih. Onih koji ne pohađaju Škole, onih koji nisu dovoljno dobro podmazani i onih koje odbijaju primiti. Okrutan je to režim, cijeli taj život u kojem se obični ljudi bore protiv natprirodnog i zlog."
Ona kimne glavom. "Ali on nije u potpunosti samo čovjek, zar ne?"
Sada je on kimao glavom i približio joj se. "On ima demonske krvi, ali u malenim količinima koje ga ne čine toliko opasnim. Zbog te male količine koje je naslijedio od svoje majke je jedan od nadarenijih lovaca. I spretniji je, brži. Takvi polutani su jako rijetki ali i iznimno opasni zbog svojeg karaktera. Moj otac je taj koji ga je obučio. Odrasli smo zajedno kao braća. Poznajem ga kao vlastiti đep ali taj đep ima svojih vlastitih labirinta... Ali mu opet vjerujem."
"Znači, Adam je dobrica. Na neki način", ona reče spustivši ruke i približivši mu se.
"Da. Pa... Barem koliko može biti", on joj se nasmiješi. "I nemoj me upitati zašto te uspavao, jer ne znam ni sam. Ponekad je jako ćudljiv, pa čini nepromišljeno. Neće se više dogoditi, obećajem", reče i spusti svoj pogled na njezinu odjeću. I dalje je bila odjevena u svoju piđamu, svoje široke pamučne kratke hlače i široku mušku majicu koju je izvukla iz njegove ladice. "Hej, to je moja majica, Tegan!"
"Nije baš da sam imala vremena gledati što oblačim svaku noć, znaš", ona mu reče i namigne. "Uhvatim prvo što je dovoljno čisto da mogu spavati u tome. I još nisam obavila cijelo rublje."
"Držao sam te zauzetom, zar ne?" upita ju a ona kimne. "Sada ćeš postati još više zauzetija. Počet ćemo trenirati kada te upoznam sa svima, u redu?"
Ona ga pogleda širom otvorenih očiju ali on se samo nasmije i reče: "Ne boji se. To su samo moji stari prijatelji, poznanici. Osobe poput tebe. Htio sam ti pokazati da je moguće živjeti i u ljudskom svijetu i u ovome. Samo bi se trebala malo prigodnije obući..."
Ona podigne ruke u predaji i zaobiđe ga, krenuvši prema katu. "Aye, aye captain!" ona reče i nestane. Phil se nasloni na jedan od brojnih kauča u cijeloj kući i ogleda se oko sobe. Cijela soba je bila okupana u toplom sjaju, niže zidove su krasile drvene police s bezbroj knjiga koje je posjedovao, a sredinu sobe je zauzimao veliki ručno tkan tepih, jedan utonuli ali strašno udoban kauč boje crvenog vina, ljuljaća drvena stolica i velika plazma koja je bila zaglavljena između polica na najdubljem zidu sobe.
Ženski glas ga dozove iz kuhinje i on, bacivši posljedni pogled na jednu od soba koje je većinu godina bila prazna, a sada je puna života kojim je odisala cijela kuća, krene prema glasu.

†
Pažljivo je prelazila po odjevnim predmetima koje je posjedovala, a njih i nije bilo toliko puno jer se spakirala u žurbi i uzela samo ono važno. Izabravši udoban donji dio sive trenirke i pamučnu majicu dugih rukava zagasito crvene boje, obuvši njih i udobne vunene čarape spustila se u prednji dio kafea koji je vibrirao od glasnih glasova i smijeha.
Zaprepašteno je zastala kod šanka jer se cijela prostorija promijenila od prijašnje večer. Okrugli drveni stolovi su bili zgurani u kuteve pokraj prozora, dogurana su dva velika kauča iz sobe iza šanka i s kata a stolice na kojima se mušterije sjedila su bile posložene jedna na drugu.
Sveukupno ih je u prostoriji bilo osam, uključujući nju, Phila i Adama. Pet stranaca je ležerno sjedilo na kaučevima ili na podu, jedan dečko nekoliko godina stariji od nje je sjedio na šanku, široko se smiješeći djevojci koja je izvaljena ležala na drvenom podu.
Uplašeno se uhvatila za stup koji je držao konstrukciju šanka i pod pod njezinim nogama je zaškripao. Kao sinkronizirani svaki par očiju se okrenuo prema njoj. Phil i Adam su joj se smiješkali dok ju je ostalih pet osoba gledalo sa zanimanjem.

"Ti si djevojka koja može kontrolirati vatru, zar ne?" glas koji je Tegan zvučio poznat se javi s jednog kauča. Poveže glas s licem i shvati da je to ona ista djevojka koja je zazvala Phila kada se ona probudila. Ugleda djevojku kratke, guste tamno plave kose, srcolikog lica i vatrenih usnica koje su trenutak prije bile na šalici. Vedre, sjajne oči su ju promatrale.
"Da, to sam ja", ona reče i podigne svoj dlan, lagano dozvavši vatru. Djevojka široko otvori svoje oči. "Tegan", jednostavno se predstavi.
"Veronica", djevojka reče i podigne svoj dlan čija je koža bila blijeda i iscrtkana zelenim linijama. "Ja mogu kontrolirati zemlju", osmijehne se. Tegan kimne glavom i primjeti kako su joj ruke ukrašene i smeđim kožnim narukvnicama, oko vrata je imala kožnati lanac s privjeskom malenog drvenog sunca. Djevojka, Veronica je nosila široke zelene dimije prošarane šarama i majicu koja je umjesto rukava imala izrezane rese. Bila je izninmo sićušna, čak i kada je sjedila. Ona joj se još šire osmiješi a Tegan uzvrati osmijeh. "Drago mi je, Veronica", ona reče.
"Oh, V. je dovoljno!" ona joj reče.

"A moje ime je Kaidan", ispred Tegan se pojavi visoka pojava širokih ramena s još većim osmijehom na licu. Imao je iznimno lijepo lice, kao i svatko od njih i kratku frizuru, gotovo vojničku. Tetovaže su mu krasile ramena i leđa i Tegan je promatrala uzorke koje je vidjela na koži. Nosio je majicu bez rukava, traperice i bio je bosonog. Maslinasta boja kože mu je isticala tamne oči i bijele zube.
"D-d-drago mi je, Kaidan", ona reče, refleksivno se udaljivši jedan korak.
"Ne boj se!" on reče i nasmije se. "Ja ne kontroliram nikakve cool prirodne elemente poput tebe, V. ili Mon. Ja sam lovac. Poput onog tamo kretena", pokaže prstom na Adama. On mu samo pokaže srednji prst, ali se nasmiješi.
Kada ga je ponovno pogledala, Kaidan je omotao svoje ruke oko nje i pluća su joj se stisla.
"K-k-kaidan, ne m-m-mogu disati", ona istisne i on ju pusti. Sjedne pokraj Veronice i poškaklja joj rebra a ona se počne hihotati.

Djevojka vatreno crvene kose koja je stršila u svim smjerovima se podigne s poda i stane ispred Tegan. Nije se smiješila ali je imala radostan izraz na lice.
Ona uzme Teganinu lijevu ruku i stavi ju pokraj svoje. Isti neobičan uzorak je krasio njezinu ruku. Ona ju pogleda u oči i nasmiješi se, otkrivajući red prekrasnih bijelih zuba. Bila je iznimno blijeda i imala tamne oči i dugačke, crne trepavice i višebrojne rinčice u ušima i jednu u nosu.
"Ja sam Mon, koju je spominjao Kaidan. Monique, zapravo, ali svima je teško zvati me punim imenom, premda ne znam zašto. Možda su previše lijeni", slegne ramenima.
"Ja te jedini zovem Monique", javi se Phil.
"Ah, ušuti", ona mu reče smiješeći se. "Možda se pitaš što ja mogu, zar ne?" Tegan kimne glavom. Zar je moguće da postoji još jedan osoba koja ima isti dar kao i ona? Je li to moguće? Monique je definitivno više pristajala slici osobe koja kontrolira divlju vatru jer je i sama izgledala kao vatra.
"Ja kontroliram vodu", ona reče i ponovno se nasmiješi kada je ugledala Teganin šokirani pogled. "Da, poprilično je čudno, zar ne? Mi smo sestre. Nadopunjujemo jednu drugu, ali opet se i poništavamo. Zato imamo identične oznake."

Tegan kimne glavom, pustivši iz sebe dah koji je dugo držala u sebi. Izgubljena sestra. Ono što je uvijek htjela. Napokon ju je pronašla i to u ovom svijetu. U novom svijetu. Nepoznatom.

"Prebrodit ćemo mi to, zar ne?" Monique ju upita i lagano joj prođe rukom po nadlaktici, kao da ju tješi. Nasmiješi joj se i sjedne pokraj Kaidana.

Tegan se okrene oko svoje osi i ugleda onog dečka koji je sjedio na šanku. I dalje je bio u istoj ležernoj pozi, jedne noge podvijene pod drugom, ruka pokraj njegovog tijela. Niz leđa su mu padali dugi, svijetli dreadovi dok ih je ostatak povezao vrpcom. Imao je visoke jagodice, ravan nos poput njezinog, i iznimno smeđe oči, gotovo zlatne boje. Jedan piercing mu je bio na kraju desne obrve. Kroz tanki materijal majice je vidjela istaknute mišiće. I on je bio bosonog poput Kaidana, kao da mu ne smeta hladnoća.

"Moje ime je Kette. K-e-t-t-e. Čita se Ket. Ja sam Veronicin stariji brat i Moniquin dečko. Upravljam zemljom, kao i moja sestra. Da nismo imali jedno drugo ne bismo preživjeli. Roditelje nismo imali. Na Mon smo sasvim slučajno nabasali ali ona nam je promijenila život. Kao i Phil i njegova obitelj. Znaš li da je obrazovanje i izučavanje drugih neplavokrvnih Ubojica kažnjavano zakonom?" Tegan odmahne glavom. "Barem je prije bilo ali i u nekim dijelovima svijeta i dalje. U vrijeme kada smo mi bili mlađi taj zakon je bio svugdje na djelu. Philov otac i cijela njegova obitelj je riskirala puno toga kada nas je prihvatila i posvojila kao svoje. U današnje vrijeme je sve teže naći naše. Ali uspijevamo."

On se spusti sa šanka i lagano se dočeka na noge. Došetavši do nje, stane ispred nje i stavi svoje ruke na njezina ramena. "Više se ne trebaš bojati, u redu?" on ju upita. Ona kimne i proguta ogromnu knedlu koja joj se stvorila u grlu. Plašila ga je njegova pojava ali je u isto vrijeme bila zastrašujuće mirna. Opuštena.
On ju odjednom uhvati u zagrljaj, puno blaži od Kaidanovog ali nekako važniji, prisniji.
Kada se odmaknuo od nje prijeđe joj palcem po obrazu i ona osjeti svoje vlažne obraze. "Čuvat ćemo te, Tegan. Ne da ti treba ovolika straža, ali vjerujemo kada nam Phil kaže da si važna. Da si njemu važna. Jer si i nama."
"Hvala ti", ona uspije izucnuti. On se široko nasmije i poljubivši ju u čelo sjedne na drugi kauč gotovo refleksno istog trena uhvativši Moniquinu ruku.

Shvativši da joj je ostala još jedna osoba za upoznavanje, Tegan se ogleda oko sobe ali ugleda samo poznata lica ljudi koje sada zna. Adam, ležerno naslonjen na ulazna vrata se igrao s oštrim bodežom koji je reflektirao svjetlo; Phil, naguran između jastuka ju je promatrao s poda; Veronica, široko se smiješkajući kao i Kaidan pokraj nje, Mon i Kette pokraj, držeći se za ruke i duboko ju gledajući. Sedam. Gdje je osma osoba?

"Ovdje", ženski glas se javi iza Tegan i ona ugleda prekrasnu sredovječnu ženu, tanke kose kovrčave poput Philove, ruku u krilu i glave lagano nakrivljene. Dva pramena su joj bila zavezana oko glave i činile okrug koji je sličio krunici. Nevjerojatna mirnoća je isijavala oko nje a velike oči boje lješnjaka su joj se smiješile. "Čujem tvoje misli, malena", ona reče i podigne se dostojanstveno poput kraljice. "Kyra. Moje ime je Kyra. Ja sam Philova majka", ona reče i uhvati Tegan u zagrljaj.

Jedne ruke omotane oko Teganinih ramena, Kyra se došeta do Phila i smjesti Tegan tamo. Tegan, i dalje u šoku, prepravljena različitim emocijama od zahvalnosti, ljubavi i sreće dopusti Philu da joj grije ruke trljajući ih. Kyra se ubzo vrati s toplom šalicom tople čokolade poput prave majke lavice i nasmiješi joj se. "Možda ti je stvarno dosta od slušanja ovoga, ali biti ćeš ti u redu."
"Znam", Tegan reče, maknuvši jedan pramen duge kose.
"Smijem li?" Kyra upita pokazavši na njezinu kosu. Tegan kimne. "Odgajanje samo pripadnika muškog roda nakon nekog vremena postane zamorno", ona reče, mislivši na Phila i... ostatak njegove obitelji, Tegan shvati, koju ona ne zna. "Phil i ja smo jedini koji su ostali od obitelji Wicks. Njegov otac i njegova braća su poginula kada je on imao samo devet godina. Jadničak moj maleni je postao pravi borac", ganutom privrženošću pogleda svojeg sina. "Ali on nije jedina obitelj koju imam", ona reče dok je spretno vrtila dva pramena u malenu krunicu poput one koju je i sama imala na vrhu glave. "I oni su moja obitelj. Sada su i tvoja."

†
Nakon nekoliko sati živog razgovora i ispijanja toplih napitaka i žvakanja slasnih sendviča i kolačića, Tegan se nije osjećala umorno. Osjećala se tako razbuđenom, čak življom nego ikad u životu. Osjećala se živom. Imala je neku svrhu. Više neće živjeti samo za sebe, ne, sada će živjeti i za ove ljude, ove strance koje je nevolja spojila i koji su postala jedna zajednica. Jedna obitelj. Ona se zadovoljno nasmije.

Nakon nekog vremena su svi htjela poći na počinak. U Philovu sobu se preselila Kyra a ostatak grupe se rasporedio po prizemlju, ležeći na ne toliko udobnim pomoćnim krevetima i premekanim kaučevima, od kojih se jedan mogao potpuno raširiti ali je zauzimao cijeli prostor. Na njega su se natrpali Veronica, Mon i Kette a Kaidan i Adam su ležali na podu (nakon što su, ne toliko pristojno, odbili pomoćne krevete), njihova tijela zauzimajući puno prostora. Phil i Tegan su sjedili na kauču i dugo nakon što su svi zaspali su ih promatrali. Ona uhvati njegovu toplu ruku i nasloni svoju glavu na njegovo rame.

"Hvala ti, Phil", ona mu iskreno reče.
Nakon nekog vremena on reče: "Imam nešto za tebe."
"Zar postoji nešto bolje od ovoga?" ona ga upita. On joj se samo nasmiješi.
"Vrijedi pokušati, zar ne?"

Uhvati ju za ruku i krene prema stražnjim vratima kroz koje su prolazili toliko puno puta. Obukli su svoje cipele i jakne i ubrzo su se našli u dvorištu iza kuće. Malenim puteljkom koji je bio prekriven svježim snijegom su pažljivo prošli i našli se na malenoj čistini na kojoj su vježbali. U središtu, nekih 8 metara udaljenih od njih su bila tri demona nabijena na debele grane kroz leđa. Izobličeni do neprepoznatljivosti, ne više u svojim ljudkim krinkama oni su siktali i trzali se, kao da se pokušavaju osloboditi. Iz njihovih krvavih rana na tijelima je izlazila tamna sluz a redovi oštrih zubiju su krasile unutrašnjosti njihovih čeljusti.

"Obećao sam ti da ćeš vježbati na živim metama. Ovo je druga razina", on reče, promatrajući demone, odbijajući pogledati u njezinom smjeru. "Ubijanje demona."
Ona kimne glavom i stane ravno. "Kako da ih ubijem?" upita. "Sve odjednom ili svakog zasebnog?"
"Kako god ti hoćeš", on joj odgovori. "I upamti: koncentriraj se na metu, Tegan. Vizualiziraj ju. Unesi svu svoju snagu i sve što te pokreće i pogodi metu."
Ona ispruži ruke ispred sebe i duboko udahne. I koliko god puta to sve učinila, sada je bilo drugačije. Sada će ubiti nešto što je bilo živo. Ubit će. "Što mene pokreće, Phil?" ona ga upita.
"Neke lovce pokreće bijes-", on započne ali ga nečiji glas prekine.
"Ne, ne bih rekao da bi nju mogao pokrenuti bijes." Adam, Tegan shvati. "Ona je prekrhka da ju takva razorna sila pokreće. Nju pokreće osjećaj dužnosti. Nju pokreće strah."

Ona se okrene prema njemu i nasmiješi se. "MENE NIJE STRAH!" ona reče i u milisekundi, koliko joj je trebalo da se okrene i zamhne rukama, ona zapali sva tri demona koja su u jednoglasno počela vikati, derati se i urlati dok je paklena vatra prodirala kroz njihovu kožu i spaljivala ih.

"Nisam niti mislio", Adam reče, okrene se i ode, ostavivši zabezeknutog Phila da promatra lomaču koja će uskoro ugasiti pod novim naletom snijega i brzog isparavanja tijela i Tegan, koja je klečala na hladnom tlu, gledajući sa strahom u svoje dlanove.


Komentari (4)