Nečiji gromki osmijeh se širio po prostoriji, šaljući ljudima trnce po koži. Djevojka se trzne i zakorakne unatrag, čvrsto držeći u rukama torbicu.
Brzo stavi okrugle tamne sunčane naočale.

Djevojka brzo izađe kroz protupožarna vrata i zatrči se demonskom brzinom prema kraju tamne uličice.
Njezini demonski vid je divljao tražeći neku naznaku demonskog lovca. Ništa.
Iznervirano izdahne, ubrzajući svoj tempo.

Nešto ju snažno odgurne u stranu, šaljući trnce boli koje nije osjećala.

"Koji kurac!?" zadere se u tamnu visoku priliku.
"Mlade djevojke poput tebe ne bi smjele biti ovako kasno vani", muški glas joj kaže.
"Ti perverzni idiote! Što ti misliš, tko sam ja?"

Djevojka primjeti kako prilika u negiranju maše glavom i nakon nekog vremena reče:

"Demon."

Djevojka se lecne, znajući što ju očekuje i sklopča se uz zid. Iskesi svoje zube i zareže.
Muška prilika joj se približi. Nagne se nad nju i jedan joj pobjegli pramen kose stavi iza uha. Djevojka se ukopi na mjestu, grozeći se njegovog dodira. Tako stranog i ljudskog.
Osjeti glad, nejedenje nekoliko dana ju je sada uhvatilo nespretno i skoro se baci na mušku priliku.
Oprezno otvori svoja usta.
"Ubij me. Molim te. Mislim da nemam snage da budem tako blizu čovjeku ili živom mesu."
Muška prilika kimne, dok ju je zamišljeno gledao. Nakon nekoliko trenutaka ju zagrli jednom rukom, u drugoj držeći nešto oštro i sjajno. Nož.
Polagano ga zarije u nju, probijajući njezino neživo tkivo. Ona spokojno sklopi oči, nikad nije mislila ovako završiti. Ubijena, zatočena pod ljudskim tijelom.
"Hvala ti", su bile njezine zadnje riječi, koje je izgovorila približivši svoje usnice Gavinovom uhu.

Gavin odbaci tijelo sa sebe, kao da otjerava neku zamornu buhu s ruke i uhvati se za glavu.

"Ti vražja kujo!" zadere se bijesno mrtvome tijelu. Kako je naivan bio! Da vjeruje demonici! Trebao ju je mučiti, rezati joj kožu, pustiti joj krv da teče, izgladnjujući ju. Tome su ga naučili.
Kakav naivan dječarac je i on dalje... ali zašto se smilovao, ako se to tako može nazvati, i ubio ju odmah?
Vidio je umorne oči, blijedu kožu... vidio je taj umor od njezinog demonstva.

A tako je željno htio u lov, osjetiti adrenalin kada zarije prvi nož, ispali prvi metak ili iglicu umočenu u toksin u demonsku kožu, tako grubu i debelu, tako neljudsku. Trebalo mu je to.

Spusti se pokraj tijela demonke i stane promatrati ništavilo suprotnog zida. Nedostajao mu je dom. Nedostajala mu je Thea.
U gnjevu se uhvati za glavu i jaukne.
"Jebalo te sve Thea! Ti-t-ti vražja demonice!!"

Zvuk koraka koji su mu se približavali i hladan ženski glas počne govoriti.
"Jesam li ja to čula svoje ime?" njezine hladno plave oči su sada gledale u njegove tamne.
"Ne, nisi Thea, već ime mrtve osobe", pogleda ju hladno i podigne se.
Nije ju htio dotaknuti, previše je bila nalikovala na halucinaciju, ta njezina transparentna koža i kratka smeđa kosa. Htio je zapitati ju tko je, da li je ista osoba.
Ali, koliko je znao o demonima, ona nije bila prijašnja osoba. Nikako.
Ona ga samo pogleda s nevjericom i zatrese glavom. Dotakne mu nos kažiprstom, kao da je zločesto malo dijete.
"Što li je u to tvojoj maloj glavi, ja se pitam?"
"Ništa što se tebe tiče", on joj odvrati i krene prema izlazu ulice.
Ona ga je i dalje pratila, kao naivan psić.
"Želim te ubiti", prizna on. "Želim zabiti svoju ruku unutar tvojih prsa, kopati toliko duboko dok ne dođem do toga hladnog srca."
"Zašto onda to ne učiniš?" zaigrano ga ona upita. "Koliko se mene tiče, ja sam možda samo i halucinacija, proizvod tvoga uma, duh mrtve osobe. Mrtve."
"Možda i bude tako", skrene podalje od nje prema negdje. Mogao je čuti kako ona iznervirano je izdahnula, kao da se obraća dvogodišnjem djetetu.
"Suoči se sa mnom idiote!" ona se zadere, njezin glas odbijajući se od visokih zgrada. "Jadniče! Ne možeš se suočiti s osobom koju si poznavao toliko dugo, koju si volio. Usudim se reći da me sada napuštaš, kukavicu", ispljune tu riječ kao da je najveća uvrijeda na svijetu.

On je nastavio hodati, pravilna, uspravna hoda, glave ponosito visoko gore, ignorirajući njezin glas koji je ostao tako bolno nepromjenjiv... Ne, zvuk tog stvora, to neživog, blijednog, neljudskog, mrtvog stvora. To nije bila osoba koju je on poznavao, volio. Ona je bila izgubljena. Zauvijek.
Stavi svoje dlanove u đepove svojih traperica, pokušavši spriječiti lagano podrhtavanje njegovih ruku i požuri korak. Ona je dalje vikala u pozadini, zahtijevala da bude saslušana ali on je bio toliko umoran da ga nije niti najmanje zanimala.

†
"Ti i dalje vjeruješ da će se ona vratiti i spasiti te", nečiji glas se javi. "Znam da je bolno, ali moraš zaboraviti na nju. I što brže moguće. Inače će te uništiti iznutra, ne njezina sadašnja dijela, već ćeš sam sebe izjesti sjećanjima žene koju si poznavao tako dobro. Nje nema. Što prije to shvatiš, prije će bol prestati biti toliko intezivna i jednog dana će nestati. Neće ništa zamijeniti osjećaj koji je tamo bio, čak ni mržnja. Ostat će samo jedna velika, crna rupa."
"Hvala na ovom savjetu, ispovijedi... Što god to bilo", Gavin odvrati glasu i nabije praznu čašu o šank i odluči da mu je to zadnje piće.
"Ništa. Uvijek", glas odvrati istim tonom koji je on iskoristio na njemu. Nije mu se najviše sviđalo kada su drugi mislili da ga mogu nadmudriti u njegovoj vlastitoj igri.
"Ha", on samo reče i digne se sa stolice i krene prema vratima.

Izašao je na hladan zrak jesenje večeri i trčajući krenuo prema svojem domu. Odlučio je da će, čim dođe, naručiti ogromnu pizzu s gljivama i upaliti TV, te provesti uz njega cijelu noć, sve dok ga san ne prevlada. To mu se činio kao odličan plan. Ali svemir je ima nešto drugo na umu za njega jer je već na sljedećem skretanju naišao na tri mladića koji su bili daleko od trijeznosti i lagano se njihajući s noge na nogu pokušali privući pozornost drugih ljudi koji su čekali u redu na ulazu za noćni klub. Povikivali su nerazumne stvari i lamatali svojim udovima poput kukca koji je na svojim leđima, onemogućen da se otkotrlja na pravu stranu.
Dva masivna, nabildana izbacivača su stajali na vratima i cerekali se prema troje jadne djece koji pokušavaju privući pozornost na sebe. Gavin je znao da se nešto drugo zbiva, zapravo, bio je uvjeren da čak i pijani, jedno od ovo troje je moglo prelomiti svaku koščicu iz velikih tijela izbacivača. Omamljen s četiri pića koja popio, odjednom je shvatio da se mora srediti i to pronto jer će se morati borati s ovo troje ispred toliko svjedoka ili ih odvući u neku sporednu ulicu. Opusti svoje tijelo kada osjeti svoj Glock ispod jakne ali se odmah ukipi i dobro promotri situaciju oko sebe. Ako se uskoro ne uplete, demoni će rastvoriti utrobe dvoje izbacivača i uplašiti ostale ljude koji su se sada smiješili trojici idiota koji će biti dovoljno ustrtareni da se neće pomaknuti niti milimetar a onda će imati slobodan ulaz u klub pun golih tijela, toliko ispunjenih drogama i alkoholom da neće primjetiti koji ugriz ili dva. Sve dok ne budi svi mrtvi. Pravi jebeni masakar.

Pomakne se malo unatrag i sakrije se iza zid zgrade koja je bila na skretanju i izvadivši svoj Glock, precizno pogodi jednog demona u podkoljenicu. Ovaj se, uz bolan vrisak sruši na pod dok su ostalih dvoje panično gledali oko sebe, neuspjelo pokušavši pronaći strijelca. Demon pokraj onoga koji se srušio digne svoju glavu u zrak kao da pokušava pronaći miris Ubojice, njuškajući zrak oko njih i ta trenutačna nespremnost je dala Gavinu priliku jer još jednom usmjeri svoj ciljnik u demonovo desno rame i tamo ga pogodi. I ovaj se sruši pokraj svojeg druga a Gavin se pobjedonosno nasmiješi. Čak i pod laganim utjecajem alkohola je bio izvrstan strijelac.

Baci brzi pogled iza sebe da se uvjeri da ga nitko ne promatra i premda je imao nekakav nejasan osjećaj da je nešto vrbovalo iz tame, on se otarasi tog osjećaja jer se morao pobrinuti za zadnjeg demona i odvući ostala tijela, podalje, tako da ih se može riješiti.
Odlučio se za najriskantniju ali najefikasniju metodu pa proviri svojom glavom i čim ga je demon ugledao on podigne svoju ruku i napravi pokret u stilu dođi-ovdje-i-bori-se. Demon mu se samo nakesi i pokuša podignuti svoje dvoje prijatelja, onog ranjene noge prebaci svojeg ramena a drugog pažljivog obuhvati drugom rukom i počne s njim hodati prema Gavinu, ni traga onoj izglumljenoj pijanosti.
Gavin pažljivo i neprimjetno pregleda svoje đepove da provjeri ima li još oružja osim crnog Glocka u kojemu je bilo otprilike osam srebrnih metaka i još jedan spremnik od deset novih metaka. Pronađe samo dva oštra bodeža koji su mu bili u čizmama. Baci pogled na prilazeće demone i krene lagano trčeći prema jednoj od skrivenih ulica, dovoljno dobro skrivenih od znatiželjnih pogleda.

Dočekao ih je ležerno naslonjen na jednome zidu, slabo svjetlo ulične lampe mu je otkrivalo samo dijeliće lica a u rukama se igrao s jednim od bodeža. Ozlijeđeni demoni su sada već bili zacijeljeni i kretali su se spretnije, snažnije. Možda im je treći demon dao malo svoje krvi da brže zacijele, a to je bilo šokantno i nezamislivo jer dijeljenje krvi u demonskom svijetu je bio ekvivalent ljudskom kanibalizmu. Odbojno, gnjusno, neprirodno. Gavin se zamišljeno nasmiješi taman prije nego što je nasrnuo na demona kojeg je prvog ranio, ponovno mu zadavši bol na isto mjestu gdje ga je srebrni metak probio. Ovaj se ponovno sruši na pod i Gavin krene na drugoga, laganim, oštrim potezom mu potpuno odsiječe desnu ruku, izvadi drugi bodež i zavitla ga prema stvorovom srcu. Ovaj padne licem nadolje teškim mukim zvukom, podignuvši u zrak prašinu i prljavštinu koja je prekrivala crne ulice.
Gavin izdahne i pogleda preostalog, zadnjeg demona.

"Želio bih ti znati ime prije nego što te ubijem", Gavin kaže, iznenadivši sebe jer im se nikad nije obraćao. Oni su bili nakaze Majke Prirode, čistokrvne mutacije koje su voljele ubijati. To je bio dovoljan razlog da ih se ubija.
"Matthew", stvor kaže. "Bio sam čovjek prije nego što su me preobratili. Ali to je bilo prije mnogo, mnogo godina. Ono što sam znao kao čovjek je ponekad bilo korisno u mojim zadacima", ponovno se zlobno nakesi.
"Super za tebe, Matthew", Gavinov glas je bio lišen svih emocija, jednostavno... prazan. "A sada ćeš", on reče teatralno dignuvši svoje ruke i postavivši pištolj u ravnini njegovih očiju, "umrijeti."

Bio je toliko siguran da ima savršenu metu, da će pogoditi ovo čudovište i napokon moći otići doma ali u jednom malenom trenutku, njegova ruka se zatrese i on izgubi svoj fokus i svoju metu, krivo ciljavši. Opsuje glasno i pokuša spriječiti napad demona svojim rukama i sagne se po bodež koji je bio uboden u demonsku metu broj dva. Demon ga nadnaravnom snagom odbaci na drugu stranu ulice, sada mu mu je bodež bio nepovrativo previše udaljen i on opsuje još jednom, brzo se dignuvši na noge. Pokuša se zaletiti u Matthewa, demona, ispravi se on i uzme zamah ali demon mu umakne u sekundu i Gavin se zabije ramenom u zid. Mogao je osjetiti kako mu se bol širila ramenom sve brže i brže i zaključio je da ga je najvjerojatnije iščašio. Opsuje još jednom ali kada se drugi put podignuo ugledao je sjajnu, metalnu cijev Glocka uperenog u njega.

"Sranje", tiho izucne i u potpunosti se izravna, ponosito se nadimajući iznad demona, znajući da će mu život sada biti okončan ali svjestan da nije otišao bez valjanog razloga. Poginuo je u borbi.

Bolje da vojnik dođe na štitu nego bez njega.

Demon Matthew iskesi svoje zube i reče: "Izvrsno se boriš, to ti moram priznati. Samo bi mogao malo poraditi na tom podrhtavanju ruke", on se zahihoće poput kojekakve devetogodišnje djevojčice, ružni, oštri zubi su mu krasili čeljust i presijavali se poput krhotina tamnog stakla na slabom svjetlu.
"Ha ha ha. Strašno si duhovit", Gavin reče sarkastično, mrzeći se što mu se uopće obraća.
"No, no ne budimo si umišljeni", demon reče, mahajući glavom kao da ne odobrava njegov drzak stav i ponašanje.

Gavina je umarao ovaj nitković koji je više vremena radije provodio pričajući nego obavljajući posao. Mogao ga je ubiti već pedeset puta do sada, ali ne... On je pametni, pametni mali glupi demon koji misli da zna što radi. Kada zapravo, nema blagog pojma u što se upustio.
Nekoliko sekunda je prošlo a demon još nije pucao u njega. Gavin je sada već bio nervozan, iščekujući smrt. Ubrzo shvati da je to upravo demon i htio. Htio je da se jedan Ubojica vrzma ispod njega, potpuno bespomoćan i bezoružan, tako da bude imao što pričati svojim ostalim drugovima kada se vrati u gnijezdo. Gavinu se stvor još više zgadi. Da ima kakav oštar predmet, prerezao bi si zapešća i iskrvario do smrti, koliko ga je ovaj blijedan stvor deprimirao. Kao da je čuo njegove misli, demon mu prisloni cijev na bjeloočnicu i nasmije se.

Postavi svoj prst na okidač i upravom tom trenutku obična, mala strijela se probije kroz zrak i završti demonu u grlu, usmrtivši ga istog trenutka. Izbezumljen, Gavin pogleda u smjeru od kuda je strijelica doletjela i ugleda zakukuljenu priliku u tami.

"Mislio sam da bi ti dobro došla pomoć", javi se glas iz tame, isti onaj glas koji ga je savjetovao u kafiću koji je posjetio ranije te noći.
Gavin samo u šoku otvori svoja usta i posjedne se na tlo. "Mislio sam da će kujin sin napokon povući okidač. U kurac", reče i uhvati se za svoje srce, koje je udaralo kao ludo.
"Preživjet ćeš", reče mu glas. "A sada, digni se i počisti iza sebe", ta naredba izrečena iz tih stranih ustiju mu dade potreban kick da se ponovno pokrene. On uhvati pištolj i spremi ga unutar jakne, jedan bodež podigne s tla a drugi izvadi iz trulog demonovog trupla koji je poprimao nezdravu boja. Pokupi sva tijela nasred male uličice i prekrije ih nekom sitnom prašinom i u par sekunda tijela su nestala. Izgubljeni dokazi da se išta ovdje dogodilo noćas.

Gavin umorno izmasira ukočeni vrat i pogleda u smjeru prilike u sjeni, koja ga je i dalje pažljivo promatrala.

"Demon je bio u pravu, znaš. Trebao bi poraditi na tom laganom podrhtavanju", iznenada reče prilika.
"Hvala, ali dosta mi je savjeta za cijeli život", Gavin reče umorno. Smijeh mu je bio odgovor, ali kada je pogledao u njegovom smjeru nije ugledao ništa. Samo tamu.


Komentari (2)