nedjelja, 18.08.2013.
Sophie's story: trois
Grubi materijal je češao kožu njezinih ruka i noga, i ona se nelagodno promeškoljila na stolici, ignorirajući upitan Dorianov pogled.Nasuprot nje, na prostranom bež trosjedu su sjedile tri polutanke, lukavih osmijeha i dugih prekriženih noga.
"I... Ja ću onda živjeti ovdje s vama. Ne znam koliko dugo, ali htjela sam da znate", ona počne govoriti demonkama, koje svojim izrazima lica nisu ništa odavale. Ona izdahne izmučeno i promrmlja na francuskom:
Ponovno nervozno sklopi svoje ruke i reče:
Spusti svoju glavu i odjednom osjeti nečiju hladnu ruku kako joj radi nježne, kružne pokrete na leđima dok joj je druga ruka bila na njezinoj lijevoj nozi, ledena hladnoća brzo prolazivši kroz tanki materijal njezinih traperica. Ona se u isto vrijeme ukipi i opusti. Znala je da je u rukama demonica, ali kada je podigla svoj pogled prema Dorianu, on ih je gledao gladnim očima što je htio prekriti brzo skrenuvši glavu. Ali Sophie je znala što je vidjela. Dorian nije ništa bolji od Alexa, dapače, čak mu je još manje vjerovala nego ovome drugome, ali on joj je bio jedino utočište u ovom trenutku. Znala je da ga iskorištava ali ako je to potrebno da preživi, iskoristit će svakoga samo da spasi sebe - a i njih, jer može učiniti više za njih nego oni za nju.
U tom trenutku se sjeti Ditte i preplavi ju ogromna težina tuge koju je osjećala. Osjećala se kao da je izdala jedinu prijateljicu i sada ju je napokon i izgubila. Ljudi joj se neće više vraćati, ona shvati. Nitko ne misli da je ona vrijedna spašavanja. Ona će poznanicima biti samo lice koje su nekad poznavali, osoba koja ih je izdala i ostavila. Osjeti hladne suze kako se spuštaju niz njezine obraze i počne ih prstima brisati a treća ju demonka obgrli oko ramena, položivši svoj glavu na njezino rame. Njihova prisutnost je bila toliko utješujuća da je u potpunosti zaboravila da bi ih mogla ubiti ako to iskreno želi. Ali nije mogla svoju nemoć i bol iskaliti na demonicama koje joj nisu ništa nažao napravila, čak i odlaze od jedinog doma kojeg poznaju samo da bi ona mogla biti bolje zaštićena, a možda zato što se je i boje. Ona se samo prepusti, jer ju iskreno nije zanimao razlog njihova odlaska i osjeti olakšenje i slabu naznaku zadovoljstva i zaštićenosti. Uhvati ruku demonice koja joj je bila na nozi i ugnijezdi se u hladne ruke zagrljaja druge demonice dok joj je ona treća i dalje radila kružne pokrete koje su ju uspavljivali.
Jaka svjetlost se probijala kroz tešku tkaninu tamnih zavjesa koje su prekrivale velike prozore koji su zauzimali jedan cijeli zid. Ona se rastegne u krevetu toplom od njezina tijela i omota mekanu plahtu oko sebe i preko svoje glave, poput petogodišnje djevojčice. Umor je i dalje nastanjivao njezino tijelo i um, ali osjećala se nakako lakše, lišena svake brige. Začuje lagano kucanje na vratima, nakašlje se i vikne malo slabašno
Dorianova prilika se pojavi na vratima a na njezinom licu se pojavi slabašan osmijeh.
Sjetila se svega što se dogodilo i nekako se osjećala krivom, kao da je postupala loše. Kao da se opet odriče svojih briga i stavlja ih na tuđa pleća. Znala je da radi greške kao i svako drugo stvorenje, ali se osjećala, ne, zapravo, znala je da su njezine greške još gore čisto zbog toga jer ne uči iz njih. Sada će uništiti i ovo stvorenje, ovog muškarca, demona čisto zato jer ne zna kako da se sama nosi sa svojim problemima.
"Napravila sam veliku scenu, nisam li?" upita ga.
On odmahne glavom. "Samo si bila umorna i iscrpljena. Znam kako je to kada ti mozak radi cijelo vrijeme i još pokušavaš procesirati sve što znaš ali jednostavno ne možeš i tako si umoran... Svatko zaslužuje odmor", osmjehne joj se.
"Ne vjerujem da to opravdava moj mali spektakl. Samo sam ti se pojavila u kući, izbacila tri djevojke koje su živjele s tobom... Jednostavno ne želim biti toliko jebeni teret.
"Meni nisi teret, barem ne još", on reče i ponovno se nasmije i dalje naslonjen na vrata sobe. Ona rukom mahne prema svojem krevetu koji je i dalje bio u tami, kao i ostatak sobe jer zavjese nisu puštale puno svjetlosti, premda je bio dan.
On sjedne na krevet a ona osjeti kako se madrac miče pod njegovom težinom. Bolje se namjesti među jastucima i pozove ga bliže.
"A da mi ispričaš nešto o sebi, Sophie? Ja stvarno znam vrlo malo o tebi a svaki put kada bismo se našli bila bi tako zatvorena, hladna... Jednostavno sam shvatio da ti se ne sviđam. To je u redu. Premda mi se to ne događa često", on reče dok se naslanjao o svoje ruke dok se gurao prema njoj. I on se nasloni na jastuke i stavi svoju glavu na zid iznad kreveta. Protrlja svoje oči. "Nemoj se bojati reći mi."
Ona se nesvjesno počne igrati svojim prstima i skrene pogled s njega. U tami sobe se osjećala sigurno, gotovo kao da neće primjetiti da je on u sobi ako počne govoriti. Gotovo kao da će razgovarati sama sa sobom. To joj je dalo lažan osjećaj sigurnosti i zato ona počne govoriti.
Vjerovala je da je postala samostalna osoba onog dana kada je napustila svoj dom, ali je od tog trenutka uvijek ovisila o nekome drugom i uvijek bila s nekim drugim, nikad sama. Par dana poslije majčine smrti je bila kod njezine sestre, tete koju je rijetko ikad posjećivala, da sredi s njom majčin pogreb i njezino prebivalište poslije toga. Njezina teta ju je prezirala, to je mogla vidjeti u njezinim očima i krivila ju je za majčinu smrt, samo nije znala da je ona doslovno bila kriva. Lječnikova prognoza je bila da je došlo do srčanog zastoja i tog istog trena je umrla. Možda ju je stvarno lišila sve boli, Sophie je znala misliti, ali je uisto znala da je lišila i sebe neljudske zatvorenosti u jednom, malenom prostoru sve do dana kada umre.
Sophie nije odlazila u školu pa ju je majka jedno kratko vrijeme podučavala kod kuće. Jednom prilikom je dovela mladu studenticu povijesti da ju podučava, ali ju je Sophie ozljedila kada joj je ova pažljivo davala jedan komad papira i slučajnim dodirom je prenijela svu nesreću, umor i bijes na mladu djevojku da je ova preplašeno otišla iz kuće, odbijajući povjerovati ono što je doživjela i nikad se nije vratila. Poslije toga nitko nije dolazio, nikakvi tutori, rođaci, majčini prijatelji, doktori... Njezina majka se jednostavno nije usudila dovesti nikoga u kuću u kojoj je obitavalo čudovište od njezine kćeri. Zbog toga Sophie nije imala nikakve prijateljice a kao mala se nikad nije igrala s ostalom djecom u pažljivo održavanom parku usred naselja. Sophie je bila zaključana od kada je znala za sebe, misleći da je ona kriva zbog toga što je i da je ona to potaknula nekim svojim činom u svoje mladom životu. Mrzila se gotovo u istoj mjeri kao što ju je mrzila vlastita majka.
Teta joj je jasno dala do znanja da neće i da ne želi da ona živi s njom, ostali rođaci su je se bojali a mada djevojčica od jedanaest godina nije imala nigdje otići osim ako ne potraži svojeg oca ili da završi na socijalnoj, gdje će ju smjestiti u jedan udomiteljski dom a to je htjela izbjeći. Teta joj je odbijala reći tko je njezin otac, tako da je stvarno bila od nikakve pomoći a Sophie nije vjerovala da će joj htjeti dati povjerljive informacije ni policija ni socijalna. Tako da je ostala sama, odbačena od svoje obitelji, od svijeta i nije joj ništa drugo ostalo nego da krene sama u vlastitu potragu. Pokupila je sve što je posjedovala u malenu putnu torbu jer stvarno nije imala puno toga, pokupila sav novac koji je pronašla u kući (njezina majka ga je svugdje skrivala) i izašla iz kuće u kojoj je bila zatočena cijeli svoj život.
Znala je da neće moći sama prodati kuću ili krenuti u školu bez svojih papira, pa je trebala pomoć svoje obitelji. Ali kome se obratiti?
Ona zastane na tren i pogleda ga.
"Čini se da ti ni to ne pomaže", Dorian iskreno reče i uhvati jednu njezinu ruku. "Operi se i obuci i spusti se dolje na doručak, može? Ostatak priče ćeš mi reći poslije." Ona samo kimne glavom.
Kada je sišla do malene blagavaonice, osjetila je miris ispečenih kroasana i toplog čaja i osjećala se malčice bolje, ali ne dovoljno da izbriše jad koji je osjećala.
Ugledala je bosonoga Doriana kako pije nešto iz velike bijele šalice i čita novine. Kada je ušla u sobu je podignuo pogled i nasmijao joj se.
"Pojedi koliko možeš a onda ću te odvesti negdje", on reče.
"Gdje?" upita ga dok je sjedala na stolicu preko njega.
"To je tajna", on reče i upere prst u nju. "A sada jedi, blijeda si."
Ona samo slegne ramenima jer se iskreno nije sjećala kada je zadnji put jela. Popila je dvije šalice čaja od kamilice, 2 kroasana i jedan maleni sendvič i kada je bila gotova je krenula s Dorianom prema ulaznim vratima. Kada joj je pristojno otvorio vrata, ona je izašla i stala na trenutak, potpuno očarana prekrasnim sunačnim danom. Nikad nije shvatila koliko je lijepo biti vani na suncu, upijati sunčeve zrake i jednostavno se osjećati dobro.
"Pješke ćemo do tamo, ako ti ne smeta", Dorian joj reče dok je stajao pokraj nje, lagano zatvorenih vjeđa i dlanova u đepovima laganog kaputa. Bilo je rano proljeće i mogla je osjetiti hladnoću zime koja ih je još okruživala, pažljivo se skrivajući u krošnjama drveća i hladnim vjetrovima. Ona stegne tamnozeleni šal oko svojeg vrata i promigolji svoje nožne prste u Vans tenisicima, bezuspješno ih pokušajući zagrijati. Ispod kaputa sive boje je imala pleteni đemper s rupama na rukavima i jednobojnu zimsku košulju, kojih je imala podosta.
Kada su krenuli u šetnju, Sophie je pokušala ne toliko misliti o tome gdje idu, nije htjela uništiti ovu ugodnu atmosferu koja je bila prisutna već dulje vrijeme oko nje i Doriana pa je šutila i nije zapitkivala. Ali kada su skrenuli na jednom skretanju Sophie je shvatila zašto joj je ovo naselje bilo toliko poznato. Bilo je to naselje u kojem je bilo gradsko groblje. Ona osjeti lagane žmarce ali ne zastane već nastavi laganim hodom pratiti Doriana. Znala je gdje dolazi. Do groba njezine majke.
Ni Dorian nije puno govorio. Pokazivao bi joj male ptice u letu i par zanimljivih detalja u svojem susjedstvu ali osim toga nije puno govorio. Sophie je shvatila da voli tišinu i da joj se voli smiješiti, premda mu je rekla puno ružnih stvari. Još se vrlo jasno sjećala dana kada ga je upoznala.
To nije bilo puno nakon što je Ditte nestala. Sophie je zanimalo gdje je, jer se bojala i jer nije znala zašto bi ju Ditte ostavila. Zašto bi uopće otišla i ne ostavila nekakvu poruku? Zato je pretpostavila da je nestala i da se neće vratiti. Alex je činio sve što je mogao, to je istina, ali to nije jednostavno bilo dovoljno. Govorio joj je utješne stvari i kako je Ditte vjerojatno dobro, ali ona mu nije vjerovala. Ako on neće doći do neki važnih informacija, morat će ih sama pronaći. U svojim lutanjima je upoznala mnogo ljudi, demona, lovaca i svakakvih različitih stvorenja i ubrzo je shvatila da najviše informacija posjeduju demoni, što da sami sebe zaštite i spase, što da podmite i prijete drugima. Znala je da je jako opasno odlaziti u legla ali to joj je bila jedina šansa da sazna ikakve vrijedne informacije o Ditte. Morala je znati da je živa.
Pronađovši leglo ona je tamo otišla bez ikakvog oružja i sama. Izložena. I toliko je bila spremna riskirati. Jer je bila nepromišljena i glupa. I trebala je nešto poduzeti.
"Oh, oui?
"Molim vas", ona tiho reče, nesigurna u sebe i mrzeći se što riskira svoj život kada je sigurno postojalo više načina da pronađe informacije.
Ona to učini. I dječak, negdje njezinih godina iskroči iz tame i muk prođe leglom. Bojali su ga se. Bio je podosta visok, tamnosmeđa kosa mu je krasila glavu poput krune i bio je odjeven sav u crno. Ona ga pogleda u oči. Ima je tamne zelene oči što je bilo stvarno neobično jer je bio u društvu demona. A oni su bili samo crno, crno, crno. Tama. Shvati da je on najvjerojatnije demon sjene i osmijehne se.
On samo nezadovoljno kaže mhm i uhvati ju za ruku. Ona uopće nije pazila što radi pa se iznenadila kada je bolno jauknuo, pustio njezinu ruku i pao ničice na pod. Ona se brzo sagne nad njima i pažljivo ga pomiluje.
"Sophie, Sophie jesi li tu?" Dorian je mahao svojim rukama ispred njezinog lica i ona trepne bar puta.
"Ne budi blesava", on joj reče i uhvati ju za ruku te krene prema grobu.
Grob Sophine majke je bio obrastao tamno zelenim bršljanom toliko gusto da su se jedva nadzirala slova na bijeloj mramornoj ploči. Ona se pažljivo sagne i pomakne ustranu tvrdoglavo korijenje i listove te pogleda natpis na ploči.
Chere mere, soeur, amie
Pritisne svoje hladne prste na još hladniju ploču i reče:
Odmakne se od ploče i zadrhti, te zatvori oči. Osjećala je suze kako se spuštaju niz njezine obraze. Odjednom počne trčati, što dalje su je noge nosile jer nije mogla podnijeti bol. Ubrzo ju je sustigao na ulazima groblja, privio ju uza se i čvrsto ju zagrlio. Ona vrisne u njegova prsa te i počne nemoćno udarati svojim šakama, ali ju on nije puštao. I dalje ju je čvrsto držao, ne puštajući je.
"Zašto sam to učinila, Dorian? Zašto sam ju ubila?" ona promrmlja u njegov kaput i brzo se odmakne od njega.
"Sophie...", Dorian pruži svoju ruku da ju dotakne.
"Izgubila sam majku, Dorian. Ja sam ju ubila. Ja sam joj oduzela život poput koje kakve bijesne životinje žedne krvi.
On čvrsto uhvati njezine nadlaktice svojim rukama i pogleda ju u oči. "Ali o tebi ovisi da li želiš da ta osoba umre. Tvoj dodir nije ubojit. Tvoj um je", on reče blago i jednim prstom dotakne njezinu sljepoočnicu. "I mene si mogla ubiti da si iskreno htjela, ali nisi. Nisi tada a do sada još nisi niti probala. Onaj put si bila neoprezna i slučajno se dogodilo. A ja sam živ", pogleda ju u oči ali ona skrene pogled. "Pogledaj me", on joj reče.
Ona pažljivo kimne glavom, uzme njegovu ruku i krene prema njegovom stanu. Njezinom, od sada.
YO. Umorna sam ali mi je jako drago što sam uspijela i ovo ispisati, alaj. Tko bi rekao da će mi treba ukupna četiri dana da ovo sredim kako treba. Također, naglasci mi ne radu i zbog toga sam većinom vremena [flips table]