Ležala je zavezana uz stol, kožno-željezni remeni su joj stezali zglobove, imala je takvu potrebu da ih otrgne sa sebe dok joj je hladna površina stola stvarala trnce na leđima.
Pokušala je ustati, ali ju je nešto teško pritiskalo, mogla je osjetiti masivnost željeznih prstenova na svojim prsima, miris hrđe u svojim nosnicama i stezanje kožnih remena.
Uzdahnula je čisti zrak, pustivši svojoj glavi da postane prazna, barem na trenutak, začuđena što nema tešku glavobolju zbog duge zatvorenosti ili većih tjelesnih ozljeda osim povećih masnica po rukama i nožnim zglobovima.

Je li ovo zaslužila? Možda i je. Ali zašto se nalazi ovdje?

Prokletstvo, pomisli dok, pokušavajući dignuti ruke osjeti probadajuću bol u lijevom bubregu, kao da otkazuje.
"As juni kani lamne", njen umorni glas reče, dok njezin mali prst dotakne željezo koje ju je vezivalo, počne lagano se topiti, kada je dotaknulo njezinu kožu pretvarajući se u toplu paru, koja joj je zagrijavala kožu i ostavljala male kapljice na njezinoj koži.

Odmaknuvši kožne remene sa sebe, posjela se na metalni stol, prstima pokušavajući naći kraj stola.
Soba je bila slabo osvijetljena, samo malo svjetlosti je dolazilo iz izvano crno obojanog prozora.

Polako i pažljivo spusti jednu pa drugu nogu i zavrti joj se malo u glavi, otkrivajući njezin umor i nestabilnost.
Promatrajući malu sobicu iz ptičje perspektive, svojim izoštrenim vidom, shvati da nema izlaza van, nema vratiju - samo prozora.

Ubrzo shvati da ima samo jednu opciju za izlaz, približi se prozoru, namjesti svoje malo tijelo ispod zamračenog prozora i nabije svoju malu šaku u staklo.

Staklo se razleti oko njezine male figure, stvarajući auru svjetlucavih krhotina, okružujući ju kao čahuru.
Položi svoje dlanove na suprotne strane okvira prozora, osjećajući probijanje stakla u kožu dlanova, ali zanemari bol i vine se prema gore. Sjedivši na malu kosom krovu, ove jednoetažne kućice, ona elegantno sklizne niz glatke opeke, dočekavši se na nogama.

Ogleda se oko sebe i shvati da se nalazi usred šume, a njezina polazna točka bijaše kuća, građena od drva i kamena. Zadrhti od čudne hladnoće koja joj je prošla tijelom, ali ubrzo shvati da je netko u kući, to jest da je blizu nje.
Okrene se i iza sebe ugleda najvećeg psa kojeg je ikad vidjela.
Njegovo tijelo je bilo poput vučjeg, debelog tamnog krzna i velike čeljusti pune oštrih zubiju. Nelagodno se premjesti na mjestu, ali u tome trenutku, kada je odlučila okrenuti se i početi trčati kao da ju sam Bael progoni, progovori glas iza nje.

"Mogu spriječiti ovog psa da te istog ovog trena napadne, ali ne želim. Ovaj pas je smrtonosan, njegovim tijelom teče demonska krv i on, obožava, ali stvarno obožava piti demonsku krv, rastrgnuti vaša tijela i završiti vas. To je tako... Divno. Zar ne, Ida?"

Ona se polagano okrene prema muškome glasu i zastane joj glas. Ogromna knedla joj se pojavi u grlu. Reed. Jebeni, psihopatski demonski lovac. Divno, stvarno divno. Kako se uopće uplela u zamku jednog lovca? Jedne Ubojice?

"I koliko god meni ovo zabavno bilo, Reed...", ona počne, približavajući mu se sporo, ali i dalje osjećajući prijeteće pasje režanje u pozadini. "Ja sada shvaćam da sam potpuno sjebana, jer gle, ironije li, zatočio me je Ubojica u nekoj samotnoj kolibi i iza mene se nalazi prokleti hellhound pas! Koji je više vuk nego pas! I zato ja te molim", plačljivo ga pogleda, "objasni mi koji zemaljski vrag ja radim ovdje. Inače... pas će biti spržen."
On ju proračunato pogleda.
"Hm, koliko god meni ovo zabavno zvuči, ja ne bih htio ostati bez svojeg najvjernijeg pomoćnika. Zato ću odstupiti. Lucas!" on zazovne psa.
Ona čeznutljivo pogledom pogleda psa, kako ga Reed vuče držeći ga za ogrlicu prema njegovoj kućici i pomisli kako bi bilo zabavno da ga je ubila. Dugo nije koristila ubojite čari, i iskreno, nedostajalo joj je to.

Ona zastane na trenutak. "Dulje vrijeme me nisi pitao za pomoć, lovče. Znaš li koliko je vremena prošlo?"
On slegne ramenima. "Da, svjestan sam koliko je vremena prošlo. I žao mi je što nisam razgovarao s tobom, ali moraš shvatiti Ida, da si ti demon, a ja lovac i ja i ti ne bismo smjeli niti pričati, a kamoli raditi zajedno. Moraš to shvatiti, a ja znam da nisi glupa."
"Pomoći ću ti", na kraju reče i sjedne pokraj njega na travu.
"Znao sam da ćeš mi pomoći", on ju iskreno pogleda. "Uvijek mi pomogneš, makar to bilo sam dva puta. Ali ovo što ćeš napraviti je za mene."
Ona ga pogleda sumnjičavo, s nekom grimasom na licu. "Ti imaš problem? Wow, to je prvi put da moju pomoć treba lovac. Sada se osjećam još više počašćenom, prijatelju stari!"
On se nasmije. "Takvu sam reakciju i očekivao", i jednim prstom pomakne svoje naočale na nosu. "Kod mene sada živi jedna mlada žena. Ne, nemoj se tako smijati Ida. Nije to tako, znaš", ali i njemu se pojavi osmijeh na licu. "I ona je Ubojica isto, samo da znaš. I jako je mlada i traži utočište. I u opasnosti je, premda to ne želi reći. Nema nikakvih vještina, čini mi se da je pobjegla i ne može se boriti sa mnom. Treba mi netko da ju čuva, dok ja ubijam tu gamad. Ne mogu je pustiti da bude sa mnom."
Ona kimne glavom, svjesna problema ali se u sebi namršti na ono malo gamad koje mu je podsvjesno promaknulo.
"Kako si ju pronašao?"
"Prije dvije noći. Krenuo sam prema groblju, ona je došla kao hrana s jednom demonicom. Pobio sam cijeli klan, ali je ona ostala, ponudila mi jednu cigaretu i rekla mi da joj treba utočište."
Ona ga je sada sumnjičavo gledala, ne vjerujući u njegovu priču.
"To zvuči jako sumnjivo, a i dobro znaš da ti ne vjerujem, barem ne toliko."
"Ali, zar se ne možeš barem malo potruditi?" on ju molećivim glasom zapita. "Pokušati barem dva dana provesti s njom, dok ja sredim sve svoje zadatke i onda si slobodna", on nastavi, nervozno se igrajući sa malenom vlatkom zelene trave između svojih koščatih prstiju.

Nije znala kako ne pokloknuti tom njegovom dječačkom, izgubljenom držanju i tom nevinom, također izgubljenom pogledu ledeno plavih očiju. Izdahne maleni, nesiguran dah i dodirne mu lagano mišicu, radnju koju nije trebao objašnjavati riječima. Pomoći će mu.
Premda joj je ta privrženost bila jedinstvena i usmjerena samo prema Reedu i dalje joj je bila nejasna i u potpunosti je bila protiv njezine prave prirode, koja je zahtijevala da ubije lovca u njezinoj blizini, pogotovo ako je bila u opasnosti. Ali nikad se nije osjećala ugroženo kada je bila u njegovom društvu. Ponekad bi bila i... opuštena, smijući se njegovim otrcalim forama i skidajući mu naočela, podjednako ga izazivajući i zafrkavajući ga.

On se, iznebuha okrene prema njoj i zarobi ju svojim rukama u zagrljaj. Nakon prvotne zbunjenosti, šoka i ukočenosti, ona se upusti u njegovom zagrljaju i nasloni svoju glavu na njegovo rame.


Komentari (2)