Upaljena mu je cigareta lagano stajala na vršcima prstiju. Slušao je pozorno, upijajući zelenost šume i miris lagane vlage oko sebe.
Izdahne dim, sjedajući na mokro tlo.
Sviđalo mi se tu. Bilo je spokojno, nije bilo životinja i ovdje, u divljni se slobodno mogao predati svojem poslu.
Ubijanju.

Naravno, ništa nije tako lagano kako se možda čini. Trebala mu je potpuna koncentracija i središnja meta da bi mogao svojim lukom precizno pogoditi.
I slobodno vrijeme, kada smo kod kvalifikacija njegovog posla.

Cigareta mu dogori, osjeti lagano peckanje prstiju, pa ju lagano baci na pod i stisne čepom svojih čizama.
Znao je gdje se skupljaju te zvijeri, uvijek na istom mjestu, dovlačeći svoje žrtve iz grada.
Kada biste promislili, demoni nisu ni bili odviše pametni, okupljajući se u groblju pokraj stare šume Redrick, svega nekoliko kilometra udaljenog od grada.
Reed se nasmije iskrivljenim smiješkom, pažljivo skine svoje naočale kvadratastih okvira i stavivši ih pažljivo u futrolu, počne trčati.

Fizički dio svega toga nije mu bio niti naporan, ali psihički? Mrzio je gledati njihove pojave, toliko neprirodno savršene, odbijale su ga i stvarale mu mučan osjećaj u trbuhu.

Prvo je osjetio trulež, trulež starih kostiju i ostataka smeća i mokraće. A onda ih je vidio. Svi su bili iste veličine, koliko je mogao vidjeti, skriven iza južnog zida kapelice. Skupili su se u krugu, a unutar kruga je bila zapaljena vatra i stol je bio namješten. Osjetio je grč u trbuhu, dok je uzimao jednu strijelu, brzo i precizno je namjestivši i otkinuvši. Pogodila je crnokosog demona u glavu, koji je uz glasan trasak pao na pod. Uspaničeni, drugi su počeli vidom i njuhom pokušati naći Ubojicu, ili barem naznaku. Reed je znao da im to baš i neće uspjeti, znao je od rođenja da jedna vrsta hormona prekriva njegov miris kada je bio u blizini demona, u potpunosti ga sakrivajući, što je bila jedna od zahvalnijih osobina Ubojice.

"Hajde, još malo pa smo ovdje", uzbudljivo je jedna demonica govorila svojem plijenu, djevojci kratke crvene kose.
"Heh, do ovdje stvarno treba puno", počela je gledati gdje gazi, ali čim je dignula pogled u očima joj se vidio strah. "Št-što-što je ovo?"
Reed ironično shvati da je djevojka shvatila za što služi stol.
"Hej!" obrecne se na djevojku demonicu koja ju je držala za nadlakticu tako čvrsto da je meso oko stiska postalo bijelo. "Rekla si da je ovo zabava na groblju? Gdje si me u vražju mater dovela!?" rukama makne njezine i odmakne se nekoliko koraka.
Čudno, pomisli on. Samo su jednu doveli.
Brzo baci pogled na druge, koji su, oblizivajući usne gledali u djevojku kao u komad mesa i divne crvene krvi, što je zapravo ona i bila. A u očitom nedostatku hrane, od djevojke neće ostati puno, ali on je to namjeravao spriječiti.
Brzo potrči prema demonici, pogodi je strijelom u kralježnicu, i dok je njezin vrisak parao tišinu i vrućinu vatre dade djevojci znak da počne trčati. Okrenuo se prema vatri i počeo 'skidati' jednog po jednog. Gledao je njihove izraze, izraze boli i prati kako se crni dim, njihove duše vraćaju u Pakao.
Dobro obavljen posao, čestita sam sebi, dok je ulazio u kapelicu, da pronađe neki izvor ili špinu vode, da ugasi vatru jer bi inače uhvatila cijelu šumu.

Kada je bio gotov, primjetio je djevojku koju su htjeli žvrtovati kako sjedi na jednoj nadgrobnoj ploči, vadeći jednu cigaretu.
"Dobro odrađeni posao, sviđa mi se preciznost", ona reče i prstima napravi mot pištolja.
"Meni se svidjela tvoja mala predstava", on joj reče, a ona se nasmiješi te se sagne u kuku, improvizirajući naklon sjedeći. "Vježba i saznanje da te mogu ubiti svaki trenutak je vraški poticaj. Možda izgledaju i ponašaju se glupo, ali oni su lovci i ubojice u prvome planu, tako da njima ubijanje nije ništa", reče joj, shvaćajući da postoji razlog kada i dalje stoji na istom mjestu. Dođe do nje da prihvati cigaretu koju mu je pružala.
Sviđala mu se. Glas joj je bio oštar, oči pronicljive, i znao je, instinkt mu je govorio da nije 'slučajno' došla ovdje.
Dok joj se obraćao igrala se sa svojim labretom, srebrnim piercingom koji se nalazi iznad brade i ispod donje usnice.
"Ovdje si došla s razlogom, zar ne?"
"Da", kaže, ali zastane na trenutak, još jednom prstima okrenuvši labret. "Ma... zapravo ne. Trebalo mi je utočište, a čula sam za tebe, pa sam došla. Nanjušila sam odmah proklete zvijeri", pljune na zemlju.
"Mogu li barem znati tvoje ime, neznanko?" doda s iskrivljenim smješkom.
"Elin. Mrzim to ime. Ima neko jebeno značenje", dok je pričala mahala je rukama, Reed brzo primjeti. "Mjesec ili baklja, a sama riječ me previše podsjeća na pelin ili cepelin", naglasak joj bio grlen, na nešto ga je podsjećao. Prekine je u pričanju.
"Od kuda si?"
"Nizozemska. Kao mala sam napustila roditelje, odmah sam uvidjela da sam drugačija od druge djece", sramežljivo spusti glavu. "Elin Cloet, drago mi je. Mord' Sith i 16 mi je."
Reed je pogleda, sumnjičivo. Mord' Sith? Tako sićušna i mlada, prije od svega. Ali godine su nevažne, obazre se na svoje misli.
"Reed Floyd, Ubojica i 19 mi je."
Elin se počne jako smijati, uhvatila se za trbuh, a Reed ju je gledao kao da je skrenula.
"Što je sad?" upita ju, dižući ruke.
"Ma ništa", počne Elin hihoćući se, "Tvoje prezime, samo to."
"Floyd? Da znam", sada se i on počeo smijati, "A uopće ih ne volim. Hoćemo li krenuti?"
Kimne glavom i podigne se držeći se za rukav njegove karirane košulje.


Komentari (16)