Pogledala je u svoje dlanove, iz čiste dosade je pratila jagodicom žilu na svojem dlanu, koja se razgranala u neki neobičan motiv.
Pogledala je kroz prozor i ugledala nešto sasvim uobičajeno u vegetaciji Devinshirea. Zeleno i tamnozeleno drveće, mekana mahovina i stisnute sove na granama kojima bi zasvjetlile oči pod svjetlima vlaka.
Izdahne.
Da li čini dobru stvar? Naravno da čini dobru stvar. Časnu, barem.

Uništilo bi njezine roditelje kao i svaki put.
Prisjetila se nasilnih zatvaranja u bolnice, samica i gumom obloženih zidova.
Makne pogled sa sada već noću prekrivenim krajolikom, i vrati svoj pogled na dlan. Sada je već mogla raspoznati uzorak motiva.
Rune.
Sada joj žile nisu bila plavkaste, već lagano crvenkasto crne, stvarajući mali oblik plamena na dlanu.
Sjedila je sama, u ovim kasnim satima malo je ljudi putovalo vlakovima vlažnih sjedala od znoja putnika dana, sama u svojoj kabini i prizvala ju je.
Nije se oglušila na njezinu molbu, već se lagano zapalila na njezinome dlanu stvarajući plamen crvenkaste boje, koji je veselo tinjao.
Naučila ju je kontrolirati ali platila bi svaki put kada bi joj slučajno izmaknula kontrola nad živućom vatrom i zapalila nešto.
Tablete, kome, tragovi masnica i šamara i suze roditelja.
Odriješila ih je patnje i vječnog samooptuživanja.
Čeka ju bolji život i mnogo načina da iskoristi svoj dar, vatru unutar sebe.

Pažljivo zagasi vatru na dlanu.

†

Uzme ručnu torbu pokraj sebe i krene prema vratima. Prstima lagano prijeđe preko praznih naslonjača, osjećajući se neobično nostalgično i tužno što napušta ovaj mali tihi raj, vlak koji putuje prema nigdje.

Noćni zrak je bio hladan i lagano je štipao njezine obraze, tako ona još čvršće ovine oko sebe vuneni šal i gurne svoje dlanove u meke đepove kaputa.
Nebo je bilo mutno, snježna oluja se spremala, a ona; tiho opsuje zbog svoje nespremnosti, nije imala gdje prenoćiti. Vražji neplanirani odlasci.
Mogla se je barem toplije obući, ali što je, tu je.
S tom mišlju krene prema toplim svijetlima malog kafea/knjižare.

Topli zrak ju je zapljusnuo čim je otvorila vrata. Male svjetiljke su bile upaljene na trima okruglima stolovima, petnajstak knjiga je bilo posloženo jedna na drugu pokraj vratiju i barskog stola, iza kojeg se nalazio visok dečko kratke kovrčave smeđe kose.

"Večer?" ona izusti s malim osmijehom, krenuvši prema njemu, ostavivši svoju torbu pokraj vratiju.
Dečko brzo pogleda u sat, podigne obrve i ponovno pogleda nju. Odmjeri ju od glave do pete i zadovoljno se nasmiješi. Ne reče joj ništa već posegne za malom šalicom pune toplom čokoladom koja je bila u mikrovalnoj pokraj visoke pivske mašine.
"Izvoli", bijaše sve što joj on reče, stavivši šalicu na stol.
"Hvala", ona se posjedne na barsku stolicu i uzme šalicu u ruke, obožavajući toplinu šalice u njezinim rukama.

Pila je sporo iz čaše, gledajući mladog barmena kojemu su pitanja bila ispisana na licu, ali iz pristojnosti (barem je tako ona mislila) nije pitao ništa.
Završi svoju čašu i odloži je na stol i počne ogledavati mali kafe. Knjiga je bilo po svugdje, kožni omoti starijih i novijih u mekom uvezu, posložene po policama i podovima, stolovima, stolcima, pokraj biljaka i praznih šalica i pepeljara.
Na stropu su visile starinske lampe i svijeće su bile posložene uzduž prozorskih okvira, nekolicina upaljenih stvarajući udoban, obiteljski ugođaj.

"Divno vam je ovdje", reče ona, malo se nasmijavši.
"Valjda se i tako to može nazvati", on reče skromno, gledajući u svoje prste, izbjegavajući njezin pogled.
Ona se podigne i krene prema jednoj od svijeća i okrene se leđima dečku i zapali jednu debelu ljubičastu svijeću. Nasmije se bezvučno i ponovno se okrene prema dečku.
"Pretpostavljam da nemaš nigdje ni prespavati", on reče.
"Valjda... Ali čula sam da i željezničke stanice imaju jako udobne klupe i tople šalice čaja."
On se samo nasmije na to.
"Na gornjem katu, gdje ja živim, je krevet, pa bi-", tu zastane, malo posramljeno. "Mogla tamo prespavati."
"Gledajući na to, kao moju jedinu opciju, prihvaćam!" nasmije se još šire i uzme torbu pokraj vratiju.
On joj kaže da zatvori vrata i kada je poslušno izvršila svoj zadatak krene do njega.

On isključi sva lampe utičnicom, pustivši svijeće da zaigrano i dalje svijetle. Taj prizor je Tegan izgledao nadnaravno i predivno, premda nikad nije bilo sigurno imati u njezinoj blizini svijeće ili bilo što zapaljivo.

†
Sobica je bila malena, s još manjim krevetom u sredini i s nekoliko knjiga pokraj samog okvira kreveta. On samo pokaže rukom na pod, gdje pažljivo ona položi svoju malu prtljagu i posjedne se na krevet.
Malo poskoči na njemu, kao veselo dijete.

"Ti si stvarno mali divlji duh", on reče dok je skidao svoje cipele i postavio ih pokraj ulaza sobe.
"N-ne nego mi je sve ovo novo i neobjašnjivo, pretpostavljam."
"Slobodno možeš spavati pokraj mene jer ja sigurno neću spavati na podu, jer ipak, ovo i je moja soba i moja kuća."
"Shvaćam", ona reče dok je krenula prema svojoj piđami, sa malim osmijehom na licu.


Spavali su naslonjeni na leđima i gledali u strop. Tegan se sve činilo tako nepoznato i strašno, sve je bilo pojačano nekim novim osjećajem i znala je da se ne može natjerati da zaspi.
Toliko je toga željela vidjeti i osjetiti i znala je da sve to može.


phil's p.o.v.
Jutro se probijalo kroz mali prozor i ona je počela žmirkati očima. Ova strankinja je bila predivna, sjajnih očiju i s toliko malo prtljage. Nije joj ni znao ime, ali bila je posebna, barem koliko je vidio po malom uzorku na njezinom dlanu. Htio ga je osjetiti pod prstima, da se uvjeri da je stvaran.
Ali nije smio.
Kulturom bi to netko nazvao, ali to nije bilo to, već taština, sebična taština da ju upozna i na kraju pusti.

"Koliko je sati?" ona kaže rukom blokirajući jutarnju svijetlost.
"Zora, pretpostavljam. Tek sam se prije nekoliko trenutaka probudio. Snijeg je sve pokrio, teško da ćemo izaći iz kuće. Ali...", on digne sveznajući prst. "Kuća je ogromna i mislim da bi trebala ju istražiti. Ili možeš ostati u krevetu, piti čaj ili čitati neku knjigu."
"Zanimljiva ponuda", ona nagne glavu i napući usne. "Moram dobro razmisliti."
"Doooobro. Ja idem nešto skuhati u kuhinji pa spusti svoje dupe dolje ako ogladniš."
Ona se zahihoće.

†
Dočekao ju je nepočešljane kose, boksericama i bijeloj majici naslonjen na barski stol držeći kakao u ruci. Za nju na tanjuru je bio posložen sendvič od crnog pšeničnog kruha i izgledao joj preslasno.

Pažljivo ju je gledao dok je jela, kao da je najzanimljivija stvar na svijetu, prateći svaki njezin pokret i izraz lica.
"Moram ti nešto reći", on joj reče kada je završila i otrla ruke o svoji donji dio piđame.
"Nećeš me valjda izbaciti?" ona upita malo uplašeno.
"Ne-ne", on podigne ruke u negiranju. "Ovo je puno važnije. Znam za tvoj dar."
"Ovo?" ona i dalje zbunjena, podigne ruku i pozove vatru i počne mahati zapaljenim dlanom ispred njegovog lica.
"Da", on, nimalo zbunjenog lica odgovori. "Vidio sam te kako si ju prizvala dok si palila svijeću. Nikad ne znaš kada će ti omaknuti. Nepažnja, ali još se možeš kontrolirati. Ili barem početi."

Ona ga pogleda u nevjerici, kao da se netko s njom šali.

"T-t-ti-ti to misliš stvarno?" ona dotakne svojim prstom svoju usnicu nervozno.
"Naravno. Ja sam Učenik. Tu sam,da te podučim i uputim i moram te usmjeriti kako, gdje i zašto koristiti tvoj dar. U ovom slučaju vatru. To je sigurno jedan od najdivljijih elemenata, ali je stvarno lagano upravljati njome ako znaš. To kao što vidim, ide tebi jako dobro."
"Ja i dalje ne vjerujem u to. I tvoj naziv. Učenik. Zar ne bi trebao biti učitelj, a ja učenik?"
"Ne. To je još jedna stvar u ovom svijetu. Svako dobiva svoju domenu po zaslugama. Ja sam naučenjak i prenosim svoje znanje, a domena Učenika sjena je treći najviši status. Nešto kao kardinal u Crkvi."

Ona klimne glavom i podigne svoje noge na rub stolice, stavivši svoju glavu na koljena, željeći znati tko bi bio papa.
"Koliko je ljudi poput mene?"
"Bezbroj. Samo ih moraš pronaći i gledati jako oprezno. Nikad ne znaš kada ćeš naići na demonskog lovca kojemu treba pomoći ili šaptača duhovima koji ima problema. Ovo je jako tajan svijet, ali je jako lako naći naše. Kao i one koji nisu naši, one u tami. Protiv njih se ili borimo ili skrivamo."
Tegan razgolači samo oči, uopće nije znala više što pitati, a što reći. U glavi joj je bilo sve snježno bijelo i prazno.
"Previše informacija, pretpostavljam", on slegne ramenima i dođe pokraj nje, obrglivši ju svojim rukama. "Učinila si dobru stvar kada si otišla od roditelja. Neki ljudi to ne znaju podnijeti, pa nam guraju male bijele tabletice i tjeraju nas da idemo na elektrošok tretmane. Neki ljudi ne znaju kako se nositi s time i pomoći ljudima. Eto što ti je ljudska rasa."

Ona ga samo stisne svojim rukama, ne znajući koliko joj ne nedostajao ljudski dodir, a zagrljaj joj je baš bio potreban.
"Uspijet ćeš s vatrom. Osjećam to."
"Ja se samo nadam", je bilo sve što je ona rekla i dalje ne znajući kako obraditi sve informacije. Sve joj je previše izgledalo na zobenu kašu.

†
Treninzi, ili netreninzi, kako ih je zvao Phil, su počeli već sljedećeg dana. Kada bi joj istegnuo svaki mišić, dao bi joj pola sata da meditira i nađe 'unutarnji mir'. Nešto što joj nije uspijevalo, ali je pokušavala izgledati smireno i neregirati preburno na svaku njegovu riječ ili dodir. Nikad nije voljela borce, a na samu pomisao da postane jedan joj se dizao želudac. Premda je Phil stalno tvrdio da je to više samoobrana. Ne da mu je previše vjerovala u tom aspektu.

Pokraj vanjske strane šume iza njegove kuće su bila tri strašila. Cilj je bio pogoditi trima vatrenim kuglama strašila u istom vremenu.
"Znaš što?" ona počne gacajući nečijim kožnim čizmama prema njemu. "Ovo me previše podsjeća na onog tipa iz X-man stripova. Onaj Havok koji pušta energiju iz svojih prsa. Šteta, ja moram koristiti svoje dlanove."
"Sve može poslužiti a dlanovi su najbolja ciljna mjesta. Vjeruj", on samo pokaže svojom rukom prema metama.
"Okej."

Ona prizove vatru i sklupivši šake, zamahne rukama u lijevo. Strašila od slame izgrađena su kao šibice zahvatile plamen i počele tinjati, tamne crvene boje, unatoč hladnom zraku i bijelom pokrivačem ispod njih.

"Postaješ sve bolja", ona promotri svoje dlanove, ne znajući što reći.
"Čini se da dâ. Ali ne volim koristiti vatru na ovaj način. Čini se loše. Radije bih htjela paliti svijeće i sitne stvari."
"Bez brige", on stavi svoju lijevu ruku oko njezinih ramena dok su gledali u vatrena strašila.



Komentari (10)