Djevojka koju je prije poznavao mu je nedostajala ali je znao da ne postoji način da ju povrati i smjesti natrag među žive. Znao da je da se ne smije paćati u tamnu stranu svojih moći, jer nije namjeravao postati necromancer, barem ne u ovom životu. Izgubio je jedinu osobu kojoj je dopustio da mu se približi, dovoljno da spusti svoje zidove i da ju uvede u zavrnuti život koji je vodio, koji je bio nestvaran. Nemoguć.

Kada je prvi saznala što je sve moguć napraviti, samo mu se sjetno nasmiješila i spustila svoj pogled u tlo, kao da se pokušava prisjetiti nekoga. A onda je započela pričati.

"Znaš li da sam od malena vjerovala u duhove i vile. To su bile jedine stvari u koje sam bila stopostotno sigurna da su žive, prave, jednostavno svugdje oko nas. Nije mi se dogodilo ništa tipa vidjela-sam-svoju-mrtvu-baku-i-ona-me-upoznala-s-ovim-dugim-svijetom. Nitko u mojoj obitelji nije iznenadno umro i ostavio svoj mladi leš da trune duboko u zemlji. Samo sam osjećala neku prisutnost, negdje, dalje od mene ali ipak dovoljno blizu da sam znala da je stvarno. Samo nisam imala dokaza da to dokažem, potvrdim, čak ni sama sebi", podigne svoju glavu i pogleda njegove stakleno plave oči, njezin pogled izazivajuć i lagano zadirkujuć. "Tako da ti, začuđujuće, vjerujem. Premda možda ne bih trebala. Premda će me to možda odvesti u propast. Ali barem ću imati s kime propasti, zar ne?" ona je zahtijevala neki odgovor od njega, bio on potvrdan ili niječan, ali iskreno... Možda je duboko u sebi htjela pobjeći od svojeg svijeta i prihvatiti sve što joj je on nudio ali je ipak htjela imati neku poveznicu sa svojim životom, koliko god on blijedan bio. Htjela je znati da je postojala i da je njezin život vrijedio, koliko god mu kratki vijek bio.
"Jako si hrabra što mi vjeruješ samo tako. Nemaš nikakvog razloga da bi to učinila."
"Vjerujem ti i vjerujem da je to dovoljno", ona reče i kimne sama sebi kao da se slaže sa svojim mislima ili svojim unutarnjim glasom.

Stidljivo ponovno spusti pogled i počne prstom lagano pratiti ravninu masivnog crnog stola koji je zauzima većinu prosorije, sve do mjesta gdje je on bio naslonjen na njemu. Lagano mu se približi, gotovo kao ranjenoj životinji i uhvati njegove lakte svojim rukama. Ugnijezdi mu se između bokova i pogleda ga, njezin pogled probijajući kao takvom žestinom kao i njegov. Elektricitet oko njih je bio vidno nabijen jer dvije sile bile tako blizu jedna druge da je imao miris kao da gori, gori.
On omota svoju ruku oko njezina vrata i osjeti kratke pramenove koji su ispali iz neuredne punđe na zatiljku njezine glave. Lagano spusti svoje usnice na njezine i pažljivo reče: "Ne osjećam zrak oko nas."
Ona podigne svoje usne u tek vidljiv osmijeh, ali on ga je osjetio i odgovori mu: "Kao dva zapaljena krila smo, uništavajući jedinu stvar koja bi nam pomogla u bijegu, zar ne?"

S tim riječima ona lagano podigne svoje usnice prema njegovima, tako da su im sada potpuno bila zapečašćena, u potpunosti zatvorivši si protok kisika. Onda on lagano provuče svoj jezike kroz zube i dotakne njezin. Jače joj stisne vrat a ona se s većom žestinom gurne u njegovo tijelo. Strast ih proguta i smrzne poput kukca u jantaru.

†
Ubrzano se pridgne u svojem krevetu, čije su plahte bile mokre od znoja kao i njegova koža, s šakom čvrsto ispred njegovih usna on spriječi krik koji mu se dizao uz grlo. Nije dugo imao noćne more, tako da je već zaboravio kakav je to osjećaj. Strava koja mu se kovitlala poput oluje u njegovim mislima, nemoćni udovi paralizirani pokraj svake strane njegovog tijela, vlažne suze su ostavljale tragove na njegovom već znojnom licu i po njegovom vratu, lagano prelazeći na tanku tkaninu iznošene majice u kojoj je spavao. On se, lagano njišeći, digne na slabe noge i krene prema svojoj kupaonici, njegova usta su žeđala za vodom.

Nespretno upali svijetlo i pogleda svoje sivo lice i njegove blijede oči koje su ga gledale, gotovo ga znanstvenički promatrajući. Bio je umoran, iscrpljen i nije spavao više od četiri sata svakog dana jer njegov posao nije baš mogao obavljati danju jer se duhovi nisu voljeli tada pojavljati a patroliranje svake noći je uzimalo svoj danak. Tražio je onu djevojku koja ga je potjerala u malu krletku samo svojom pojavom. Znala ga je od negdje, ali on je se nije mogao prisjetiti koliko god i kako god pokušao. Od kada je sredio onaj klan na groblju, duhovi su se bojali pojavljivati, tako da nije mogao niti pronaći bilo kakve informacije.
Baci još jedan pogled na svoje lice, na svoju neobrijanu čeljust i kapljice znoja koje su mu bile na hrptu nosa i iznad gornje usnice. Poprska lice s malo vode ali nije se mogao još jednom pogledati. Izbjegivao je sve staklene površine i ogledala, tako da je mirnu opuštao svoje tijelo objim rukama se grčevito držeći za umivaonik.

"Morala sam te pronaći tako da me možeš osloboditi tog klana. Isisivao je svu moj moć, ako sam imala koju. Više nisam mogla niti vidjeti svoje tijelo, koliko god ono bilo transparentno. Ubijali su me, premda sam već bila mrtva", njezin glas ga prene. Stajala je toliko blizu njega a on je u odrazu zrcala mogao vidjeti da njezina stopala nisu bila na tlu već iznad tla, tako da je, tehnički lebdjela točna iza njega, poput kojekakvog anđela čuvara.
"Stvarna si", on promuca. "Ipak nisi halucinacija", on reče.
"Zapravo...", ona to rastegne i osmijeh joj se počne pojavljivati na licu. "Ja nisam stvarna i dijelom sam halucinacija jer se mogu samo prikazivati osobama koje imaju izučen vid da me primjete i upiju moj energiju, moj 'signal' ajmo ga tako nazvati, ali ti već znaš dovoljno o tome kada ubijaš stvorove poput mene."
"Misliš duhove", on oštro reče, iskreno mrzivši kada misle da su nešto više stvarniji ako si daju novo ime. Sablast, fantom, prikaza, utvara. Catrinas, yurei, krause, bhoot, ghouls. Ghosts.
"Da, da, što god", rukom napravi pokretu u stilu 'boli me briga'. "Nevjerojatno je kako nas dvoje čavrljamo kao da smo na kavi", ona reče i krene izaći iz malene kupaonice. "Molim te, otuširaj se i presvuci, odvratno smrdiš", ona mu reče i prije nego što zatvori vratu uputi mu vragoljast osmijeh.

Njega je zbunjivalo ali i fasciniralo kako je on upravo zatvorila vrata kvakom (!!!!), koristeći svoje ruke (!!!!). Mogao je zamisliti upitnike i uskličnike iznad svoje glave ali kada se pogledao u zrcalo nije ugledao ništa. Ha, pomisli, koji sam ja naivac, i krene skidati sada već neugodno toplu majicu i bokserice sa sebe.

†
Kada je ušao u svoju sobu nakon nekoliko minuta intezivnog trljanja svoje kože i ispiranja znoja sa svojeg tijela pronašao je djevojku kako leži na njegovom krevetu, potpuno mirna i ruku stavljenih na prsima je promatrala njegov strop.

"Ako dovoljno dugo promatraš ovaj strop, primjetiš male točkice koje stvaraju svoj vlastiti uzorak a taj uzorak dobije samo svoje značenje. Trenutačno vidim malu ovcu na livadi. Možda me samo vid vara", ona reče. Noah to još nije primjetio, pa ne reče ništa. "Vidim da ništa ne želiš pitati, premda želiš. To je jako... obzirno od tebe, ako smijem reći. Ne želiš gurati nos tamo gdje ti nije mjesto, ali ipak si dio ovog velikog plana pa moraš znati nešto, ako ne sve. Prvo te valjda zanima kako sam uspijela preživjeti, zar ne? Nikad nisi uništio cijeli klan a da su ostali preživjeli?" upita ga. On kimne i dalje ne odgovarajući i nasloni se na svoju veliku komodu u čijim je ladicama držio pamučne majice u kojima je spavao. Njegova polu-golotinja ju nije zabrinjavala, on primjeti, premda ga je zadnji put kada ga je vidjela poljubila. I to strastveno.

Njezine tamne oči zasvijetle, kao da je primjetila detalj koji je propustila i Noah shvati da je njegovo golo poprsje i polumokri ručnik koji mu je pokrivao donji dio tijela upravo to. Osmijeh joj se lagano pojavi na licu i ona se još više pridigne na krevetu. Upitno podigne jednu obrvu i upita: "Misliš li se ti obući ili si namjeravao paradirati polu-neodjeven?"
"Um... rado bih se obukao ali teško da ću uspijeti ako me ti nastaviš gledati kao da sam naslasniji komad mesa", on joj reče.
"Tko zna, možda baš i jesi", ona reče i široko se nasmije, sjaj i dalje vidljiv u njezinim očima. "No, dobro, dobro okrenut ću se", ona odgovori na njegovo kolutanje očiju.

Noah široko otvori prvu ladicu i uzme par bokserica a iz druge izvadi čistu, crnu pamučnu majicu i prokle se što se nije presvukao u kupaonici, ali onda se sjetio da mu je ona naredila da se otušira. Znao je da mu nema druge pa je brzo prebacio majicu preko svoje glave, brzo skinuo ručnik i obukao bokserice a kada je bio gotov je osjetio nečiju, njezinu hladnu ruku kako mu pipa guzicu.

"Imaš dobre guzove. Čvrste. Postojane", ona reče sasvim ozbiljno i stisne ih, sada koristeći obje ruke. Noah se nikad nije našao u bizarnijoj situaciji gdje mu duh pipa stražnjicu. On neugodno baci pogled iza svojeg ramena i ugleda nju kako gotovo znanstveno promatra i dira njegovu stražnjicu. On se nakašlja a ona, kao da je shvatila što uistinu radi, podigne svoj pogled i da mu svoj najbolji 'žao mi je' osmijeh. On joj se široko nasmiješi, prvi pravi osmijeh nakon stvarno puno vremena.
"To je bilo bizarno i neočekivano", on reče. "Mislio sam da ćeš mi odati svoj plan za preuzimanje i/ili uništavanje Zemlje", slegne ramenima. "Čini se da sam očekivao previše."
Ona samo posramljeno spusti svoju glavu i počne grickati svoju donju usnicu. "Čudno mi je kada sam među ljudima. Kao da sam stupila u potpuno drugačije okruženje i sve me počinje fascinirati. Čak i najmanja stvar", ona kaže, opravdavajući se. "Ne želim reći da mi je žao što sam ti upravo dirala guzicu, ali ponekad me nešto toliko odvrati pozornost i ja izgubim tok svojih misli. Što sam htjela reći je...", počne se igrati svojim prstima, "da si ti uvelike zaslužan što nisam prešla natrag. Ostala sam ovdje, ali nisam zatočena kako sam bila. Jednostavno sam... ovdje."
On kime glavom, u potpunosti ju shvaćajući.
"Ima li to ikakve veze s činjenicom da si me ti posjetila prije nego što sam odlučio otići na groblje?" upita ju.
"Možda. Ako si u trenucima prije nego što si ih uništio mislio na mene ili ako sam ja nesvjesno zatražila tvoju pomoć posjetivši te", ona reče i pogleda ga s pitanjem u očima. Nije znao kako da joj iskreno odgovori, sjećao se samo neizmjernog bijesa kojeg je osjećao prema klanu i osjećaj nadmoći kada ih je uništio a nije se ništa posebno osjećao od trenutka kada ga je posjetila. Ali možda, samo možda čak i je. Rekla mu je da nije toliko snažan i u tom trenutku je odlučio posjetiti groblje, kao da joj je htio dokazati da i dalje ima to u sebi, da i dalje može uništavati.
"Zapravo, sada kada si to spomenula, sjećam se", on joj reče kako se osjećao kada je otišla, kao da ga je neki nagon tjerao da krene prema posvećenom tlu da istjera nečiste duhove, da joj dokaže da to može učiniti. "I taman prije nego što sam napao klan", on nastavi, prisjećajući se, "ti si mi rekla..."
"Da otiđeš", ona reče, podignuvši glavu prema njemu kao da su upravo pronašli blago koje su tražili. "Ali u tome i jest stvar, Noah", ona reče, a on od trenutka kada je rekla njegovo ime shvati da i dalje ne zna njezino, "ja ne znam zašto sam ti to rekla. Ne znam od čega sam te htjela zaštititi."

Ona se nagne prema naprijed a on ugleda njezine kralješke kako se probijaju kroz tanku tkaninu njezine haljine poput malenih planina i ona krene umorno prema njegovom krevetu gdje se izvali, zauzimajući svoju prošlu poziciju. Noah joj se pridruži i osjeti hladnoću njezinu tijela kako mu se širi jednim dijelom njegovog. Oboje umorno izdahnu, i prema su se njezina pluća podigla kroz njezina usta nije ništa izašlo ali i dalje je u potpunosti podsvjesno pokušavala disati. On osjeti neizmjernu tugu zbog toga jer ga potpuno nespretnog pogodi: Ona je mrtva. Više neće disati. Pokuša ne misliti o tome pa uhvati njezin proziran dlan koji bio tako stvaran, čak i na dodir.

"Shvatio sam da ne znam kako se zoveš. Kako se ti uopće i zoveš?" on ju upita.
"Oh, kako sam nepristojna", ona reče i pogleda ga, glave lagano nagnute prema njemu. "Možeš me zvati Mar", reče i nasmiješi mu se a onda nestane, kao da je ovdje uopće nije ni bilo cijelo ovo vrijeme.


Komentari (3)