Želio ju je dotaknuti. Zapravo, žudio je za time. Trebao mu je dodir, topao i nježan.
Ali bilo je prekasno za bilo kakve dodire ili riječi, sjenka joj se primicala preko ramena. Pokušao ju je zadržati, no znao je i sam da ne može.
Opsuje u sebi i zatvori oči.
Ništa se nije moglo učiniti u vezi toga, tješio se.

Čuo je vrisak, onda trganje mesa i na kraju je osjetio krv na bosim nogama. Uzdahne i krene skupiti ostatke tijela i obrisati crvenu tekućinu.

†

Stisne jagodicama oči.
"Nedostajao si nam", ženski glas malo oštrije započne.
"I vi meni", reče on, sada gledajući u nisku djevojku, crnih očiju i blijedih ruka išaranih ožiljcima.
"Čujem da više nisi toliko snažan", upode ga prstom u prsa. Nije ustaknuo, ipak je bila samo duh. Možda malo opasniji, ipak je imala dovoljno moći da ga može dirati.
S tim zadnjim riječima i dodirom, ona je već nestala.
Normalna reakcija ljudi koji imalo znaju o duhovima ili utvarama je bila da uzmu što brže sol i posipaju ga na sve ulaze.
On je samo slegnuo ramenima, uzeo pivu s malog stolića i zalegnuo u dvosjed, počevši promatrati sliku na velikome zidu ispred njega, dok ju je sablasna narančasto crvena boja svijeće osvjetlila.
Bilo je vrijeme da ih posjeti, i krene on tako odlučan premda središtu šume Redrick.

†
Magličaste sjene su stvarale malu izmaglicu usred šume, pokraj velikog kipa anđela, širokih krila i otvorenih ustiju koje su pokazivale dva red oštrih zubi, koji su u nekom lovačku zanosu grabile nešto nevidljivo služući se rukama dugih noktiju. Pogled kipa je bio usmjeren na duhove, njihove siluete.
"Lijepa noć, zar ne?" ležerno upita Noah, prekoračavši nadgrobni spomenik crne boje.
Čuo je siktanje duha, one niske djevojke koja ga je posjetila poslijepodne.
"Odlazi odavde!" u istom trenutku kada je to izrekla, stajala je pokraj njega sa svojim prozirnim dlanovima na njegovom vratu i stiskala je jako.
Noah joj samo opali malo jači šamar i ona se odmakne od njega, vrativši se u izmaglicu drugih duhova.
Sada mu se obraćao dubok glas, glas svih duhova, znao je Noah, da su tako jači.
"Vidimo, vidimo, u kakvome neredu smo se našli. Nažalost, ti znaš našu tajnu i moramo te ubiti."
Zabila se i njega magla duhova, pritiskajući ga na zelenu travu.
Ruke nije osjećao, disati nije mogao, ali znao je kako ih može pobijediti.
Povrati snagu u udove i oprezno ju izvukavši iznad njegove glave, uprije svoju moć na izmaglicu.
Izmaglica potamni, dobije drugačiju strukturu, skupljala se u vidljivim kutovima, a iz nje su izlazi strašni krikovi boli.

Postupno je blijedila boja izmaglice, i na kraju je ostao sam. Lagano je počela rositi kiša, smočila mu je kosu i sada je onaj neposlušan pramen, koji je uvijek bio ulizan unazad, pokrivao mu pola oka.
Izvadi cigaretu i zapali je, pazivši da ju ne smoči kiša.

Sjedio je tako na travi sve dok nije osjećao guzicu na kojoj je sjedio, pa je podignuvši se sporo, izmoren od dana krenuo prema svojem stanu.

†
Prvo što je primjetio, otključavši vrata stana i upalivši svijetlo je sivkasta silueta pokraj prozora. Bila je to ona ista niska djevojka.
"Misl-", krene govoriti, ali mu ona brzo poklopi rukama usta.
"Ne. Nemoj ništa pitati. Nemoj ništa govoriti", glas joj je bio tih. "Pobjegla sam najbrže što sam mogla", oči su joj tražile njegove, a njezini dlanovi su se nalazili na njegovima.
Približila je svoju prozirnkastu glavu prema njegovoj i lagano utisnula poljubac na njegove usne.
Lagano otvori svoja usta dok je rukama je počeo pratiti liniju njezinog tijela, svijetle boje i tako mekane kože. Osjećao se kao da mu se koža mota oko prstiju kao magla, šaljući mu trnce po leđima.
Prolazio je prstima po njezinim rebrima, koji su opasno stršili ispod njezine mekane i prozirne kože.
Rukama lagano prijeđe preko njezinih grudi, osjetio je njezin drhtaj i kako je zategnula svoje dlanove u njegovoj mekoj, gustoj kosi tek opranoj od kiše.
Pritisne mu još jedan poljubac, i u trenutku je nije bilo.
Ipak je samo duh.

Noah lagano spusti svoje ruke, lagano zatvori pa otvori svoje oči, kao malo dijete koje se tek probudio. Još je osjećao njezino magličasto tijelo i slatko-mekane usne.
Došeta do prozora, lagano zavjesu pomakne u lijevo i pogleda u oronule visoke zgrade i sive oblake.
U prostor između okvira prozora on ljutito zabije svoju šaku i nasloni glavu na okvir prozora.
Slabašan propuh mu je puhao u neposlušan pramen, dok mu je krv iz šake prestala kapati o hladni linuleum a rana zacijelila.



Komentari (22)