Reed ju je pustio tog dana da se vrati kući i uzme par komada svoje odjeće i da sredi svoje poslove tako da može u miru biti kod njega i 'čuvati' Elin. Ida je znala da bi se Elin mogla sama brinuti za tebe, prvenstveno jer je mislila da je lagala Reedu kada je rekla kako ga je pronašla. Netko je rekao da potraži utočište kod njega? Tko bi taj netko mogao biti? Takve informacije nisu bile nešto to čega se jednostavno dolazi.
Također je znala da se mlade Mord' Sith uvijek novače i traže, kao i lovci, polu-demoni i ostala bića koja su se mogla boriti protiv demona. Protiv nje. To su bila drevna pravila i ljudi koji su vodili Škole su bili nemilosrdni i zahtjevni, a bijeg iz Škole nije bio toliko jednostavan, gotovo nezamisliv tako da je Ida namjeravala otkriti kako je točno pobjegla i pronašla ga.
Malo se bojala za svoj život jer su mlade Mord' Sith bile neuračunjljive i nisu se znale kontrolirati, jednostavno su nagonski radile ono što trebaju. Ubijale su. A po onome što je čula od Reeda, Elin se činila kao potpuno mirna, gotovo ravnodušna osoba i to je bilo jednostavno čudno. Mogla se nositi s divljom Mord' Sith ali s jednom koja se čini toliko smirenom i pod kontrolom... u to je bilo gotovo nemoguće vjerovati.

Sljedeće se jutro pojavila ispred njegove brvnare, bacila svoju platnenu torbu ispred ulaza i glasno poviknula njegovo ime. On se pojavio s druge strane kuće s Lucasom na čvrstom povodcu i smiješio se široko.

Ona se duboko nakloni i reče: "Dođoh kako mi zapovijediše, gospodaru", sada se i ona smijala.
"Ne možeš znati koliko mi ovo znači", on reče kada joj je prišao i zagrlio ju, što je Idi i dalje bilo neobično. "Ne bih se mogao pojaviti pred obitelji s njom. Ne znaju tko je ona, bili bi sumnjičavi... a ovo ne mogu odgoditi", slegnuo je ramenima, premda mu se krivnja očitavala na licu.

Lov, Ida shvati. Tradicija u svakoj lovačkoj obitelji. Lov na kraju svake treće godine kada se svi članovi obitelji okupe i počnu loviti, tragati i ubijati demone te odnositi njihove odrzane glave doma kao suvenire. Kao uvrnuta verzija britanskih lovova na divlje životinje, samo nisu korišteni simpatični lovački psi poput malenih biglova već pravi, ogromni hellhound psi koji su mogli osjetiti demona na kilometre. Nisu korištene lovačke puške s kojima ste mogli uhvatiti zeca, pticu, jelena ili lisicu, već ogromne sačmarice s metcima ispunjenim srebrom koji je gorio demonsku kožu toliko da nije mogla narasti nova, bodeži toliko oštri da ste si mogli odrezati prste ako niste dobro rukovali njima, mačevi, sjekire, lukovi i strijele, samostrijeli...
Naravno, demoni nisu lovljeni nasumično, već pronalaskom njihova legla i gnijezda se moglo započeti planiranje napada i tek s punim planom su bili napadnuti. Uvijek bi dolazilo do pokolja ali Ubojice su ti koji su uvijek pobijedili, jer su demoni bili napadnuti iznenada.

Kako je Ida znala toliko o tome? Njezino leglo su jednom lovili a nju su ozljedili višebrojnim metcima i bodežima da je i dan danas imala rane koje nisu zacijelile. Većina demonskog legla je bilo ubijeno ali ona je uspijela pobjeći.

U njezinom bijegu tamnom šumom je nabasala na mladog dječaka koji je imao tek sedam godina i kako su Ubojice obučavani od najmanjih godina u svojim obiteljima od trenutka kada mogu samostalno stajati na dvije noge, ova dječak je već trebao sa svojih pet godina krenuti na prava treniranja i podučavanja u jednu od prestižnih Škola. To je bio Reed. Već je tada dobro baratao bodežima i mačevima ali je bio najbolji kao strijelac lukom i strijelom. Potegnuo je jednu strijelu ravno u njezinu podkoljenicu i ona je ničice pala na mekanu zemlju. On joj je trčeći prišao i prislonio maleni bodež na vrat, i to je bila već sigurna smrt. Ida je osjećala sram što će biti ubijena od malenog dijeteta, ali se osjećala spokojno jer je bila umorna, toliko umorna.

Maleni dječak ju je pogledao tim svojim pametnim očima koje su čak i tada krasile naočale za vid crnih okvira i kao da je ugledao njezinu bespomoćnost on je odmaknuo bodež s njezinog vrata i rekao joj: "Dužna si mi", s tim malenim, tihim glasićem.
Oprezno je izvadio strijelu iz njezine noge, kao da se boji da će ju ozlijediti, pogledao ju zadnji put i krenuo natrag prema svojoj obitelji. Ida je bila šokirana jer nikad u životu nije osjetila takvu nježnost kod Ubojice, ali kako je on bio tek dijete nije polagala tolike nade u njega jer je imao još dosta vremena da se promijeni. Ali nije.

Susrela ga je tek šest godina poslije, kada je već bio stasit dječak čak i u svojoj trinaestoj godini života, sa strijelom i lukom u ruci i s prekrasnom tamnom kosom. Kako mu je dugovala svoj život osjećala se dužnom da pazi na njega, pa se uvijek družila s klanovima koje su najvjerojatnije trebali napasti. On ju je odmah primjetio kako se skriva u jednom od stanova u zgradi koju je zauzela grupa demona, ali nije potegnuo strijelu na nju već ju je samo promatrao svojim pametnim ledeno plavim očima i uputio joj kratak osmijeh prije nego što je pogodio jednog demona ravno u srce. Ona je shvatila to kao znak da se udalji od legla, što je i učinila. Poslije bi ju on pronalazio a to joj nije bio najmilije i bila je iznenađena jer se uvijek trudila skrivati što je bolje znala, ne biti primjećena u očima ljudi a još manje Ubojičinim.

Kada ju je prvi put pronašao je zatražio uslugu, trebao je pronaći jednog od vođa masivnog klana u Pragu, jer je tamo bila potrebna pomoć drugih Ubojica. Na pomolu je bio rat između dvaju klanova i to su lovci morali spriječiti. Morali su istrijebiti oba. Ona mu je odlučila pomoći i pokušavši ne izazvati sumnju obilazila je svoje doušnike i prijatelje i raspitivala se. Ubrzo je saznala gdje se nalazi Rehor, vođa i Havel, njegov suparnik te se našla s Reedom dva dana poslije na tajnoj lokaciji i podijelila s njim informacije. On joj je zahvalio i udijelo joj onaj njegov poseban osmijeh. Drugi put mu je isto trebala neka informacija vezana uz lov i to je bio to. To je bilo prije dvije godine i pol. Nije joj se javljao, nije ju tražio. Sve do sada. Sada ju je zatočio u svojem domu i na stvarno neobičan način zamolio pomoć, ali je Ida sumnjala da ju je htio zaštiti od nečega kada ju je doslovce zatočio s jednom ženskom Ubojicom baš u vrijeme kada njegova obitelj ide u lov. Valjda će biti velikog čišćenja, kada se toliko boji za nju. Ne da mu nije bila zahvalna, ali je znala da joj neće dati iskren odgovor ako ga upita.

Ona se vrati natrag u stvarnost i pogleda ga.
"Mogu pretpostaviti koliko ti to znači." Želiš me spasiti. Zaštiti. Ne Elin.
On joj se nasmiješi. "Imaš udaljen izraz lica", reče joj.
"Samo sam se prisjećala kako smo se upoznali", iskreno mu odgovori.
"Oh, tako znači", on reče u posramljeno spusti glavu.
"Imao si samo sedam godina kada si mi odlučio poštedjeti život, Reed. To je bilo tako plemenito od tebe, tako... Nevino, poput nečega što bi malo dijete napravilo."
"Samo ja nisam bio malo dijete", on reče i pogleda ju oštrije.
"Znam", je bilo sve što je ona rekla. "Znam, Reed."

Jer ona je tada, taj prvi put kada su se upoznali, bila tek mladunče promijenjeno prije pet mjeseci i zauvijek će ostati devednaestogodišnja djevojka, jer demoni nisu starili. U tom novom životu ona je isto bila tek malo dijete. Otkinuto od svoje vrste, nagnato u bijeg. Ostavljeno.
Oboje su se pogledali kao da znaju kako se drugo osjeća i opet su se zagrlili. Čudno je to kako su bili na drugim životnim stranama. I sada su se ponovno osjećali kao da ostavljaju jedno drugo.

†
Elin nije niti jednom izašla iz kolibe dok je Reed smještao Lucasa na stražnja sjedala i ušao u svoj Range Rover te se odvezao niz šljunčanu cestu, plaho mahnuvši Idi na skretanju. Ona se lagano strese, osjetivši hladnoću na svojoj koži te uzme svoju torbu i uđe u toplu unutrašnjost koja se toliko razlikovala od hladne prostorije u kojoj je bila zatočena, koja se nalazila na drugom kraju kuće. Ona zazove Elin, ali ova na odgovori. Ida slegne ramenima, nije se htjela toliko zamaravati s njom, pa odloži torbu pokraj vrata, shvativši da joj Reed nije rekao u kojoj sobi može spavati ali je pretpostavila da kuća nema puno soba kada je samo jednoetažna.
Kuhinja i dnevni boravak su bili svako na svojoj strani i činili jednu veliku prostoriju, omeđenu jedino zidom sa staklenim, kliznim vratima. Ona ih pažljivo otvori te uđe u mali hodnik. Prva vrata s desne strane su bila vrata velike kupaonice koja je imala parket s podnim grijanjem i veliku tuš kabinu sa prozirnim staklima, dva umivaonika i dva ogledala. Maleni bide i WC školjka je bila pokraj vratiju.

Ona se nasmiješi jer je znala koliko je Reedova obitelj bila bogata i očito je bilo da nije štedjela niti na ovoj maloj kolibi u kojoj je Reed živio, odbivši suživot s ostatkom svoje obitelji i prihvativši život usamljenog lovca koji je živio na samom rubu šume. Ona zadrhti kada shvati da od sada prebiva u kući jednog lovca, da je zapravo pronašla sklonište upravo tu, poput prave izbjeglice.

Nesigurna u sebe, izađe iz kupaonice i otvori prva vrata na drugoj strani hodnika. Iznenadi se kada shvati da je otvorila vrata Reedove sobe, koja je bila lišena bilo kakve osobnosti. Nije bilo nikakvih slika ili postera na sivim zidovima. Zidni luster je slabo osjetljivao prostor i Ida pronađe pojačivač svjetlost pokraj prekidača. Sada kada je malo bolje vidjela, ona uđe u sobu i ugleda veliki mač s raskošno ukrašeni balčkom koji je odbijao svjetlost toliko jako da je samostalno osvjetljivao taj dio sobe. Približi mu se i lagano polaži svoj prst na njega ali otrovna površina oprži mekanu kožu njezinih prstiju i ona se odmakne.

"Malach", Elin glas se javi s vrata. "Mač koji je posebno umočen u otrovnu kiselinu pomiješanu sa srebrom je najubitačnije oružje protiv demona. Svaki lovac ga mora imati, nevažno u kakvom obliku. To može biti maleni bodež, kuhinjski nož ili čak ratni mač", ona reče te joj se približi.
"Znači, i ti posjeduješ jednog", Ida reče, protrljavši hladnu kožu svojih nadlaktica, te pogleda djevojku pokraj nje.

Elin je bila iznimno lijepa. Visoke jagodice i mekane crte lica su bile okvirene gustom, pepeljasto crvenom kosom a tamne oči su ju promatrale znatiželjno. Tanka, uska crna majica je isticala njezine grudi i svjetlu kožu njezinog vrata i dlanova. Bila je iznimno visoka i razvijena za svoje godine, držala se ravno ali ju nije promatrala svisoka (jednostavno je bila malo višlja od nje). Dugačke noge su joj bile obavijene crnom kožom a vojničke čizme s pojačanom kapicom i srebrom obloženim đonom te milijun kopča su joj dosezale potkoljenice. Izgledala je poput gotičke ratnice, samo što joj je falila velika sjekira u ruci ili dva ukriž postavljena mača na njezinim leđima.

"Naravno. Svaki lovac mora. Doduše, Mord' Sith uvijek posjeduju malo veći broj jer smo mi traženije Ubojice i ratnice, negoli obični lovci. I neke privilegirane obitelji imaju dopuštenje da posjeduju veći broj."
"Ali ako svaki lovac mora imati svoj Malach, zašto je Reed ostavio svoj ovdje?"
Sada Elin slegne ramenima. "Ne bih znala, ali sigurna sam da on svoj uvijek ima sa sobom. Znam da je dobar strijelac, ali ni za njih nema iznimaka. I oni moraju posjedovati jedno kovano oružje. Ali ovaj ovdje", ona na njega pokaže prstom, "definitivno nije njegov. Možda od nekog njegovog manje slavnog pretka koji nije zaslužio da njegovo oružje bude izloženo među drugima. Neki lovci su strašno sentimentalni i rijetko tale svoja oružja ako su odslužila svoje. Pa ih stavljaju na zidove, izlažu ih poput muzejskih primjeraka, što i jesu."
"Od kuda ti sve ovo znaš, Elin?" ona ju upita znatiželjno.
"Mhm?" ona joj odgovori izgubljena u svojim mislima. Pogledavši Idino lice ona shvati na što misli. "Mord' Sith sam. Znanje koje tijekom godina prikupiš nikad ne izgubiš. Izučena sam ratnica. Istrenirana sam da do kraja svoje životnog vijeka sve to upamtim, shvatim i znam kako upotrijebiti. Na samim počecima stvaranja redova Mord' Sith, one su bile korištene samo poput savjetnica, nisu ratovale. Ali kada su shvatile koliko su muškarci nemoćni i neorganizirani one su ustupile na snagu. Od tada su građene Škole i izučavana sva posebna ljudska i neljudska stvorenja. Red je napokon stupio na snagu a demoni su bili uspiješno ubijani."

Ida kratko kimne glavom ali ne reče ništa, već se ogleda oko sebe. Veliki drveni ormar je bio pokraj mača i ona ga pažljivo otvori. Unutar je bila Reedova odjeća i sve je mirisalo na njega, na mekanu zemlju i maglu koja je trajno obavijala šumske obronke. Nekolicina oružja je bila spremljena na samom dnu ormara.
Nije to bila neka naočita tajna zaliha oružja jer je znala da se većina oružja uzme u lov i tamo se i izgubi, ali ondje je bilo desetak malenih bodeža, luk i cijeli tobolac strijela te dugačko srebrno koplje.
Ona zatvori ormar. Nasuprot njega je bio veliki podni krevet kojega je pokrivala tamna posteljina. Ona sjedne na njega i Elin joj se pridruži.

"Čudno je to kako vi cijeli svoj život čekate, stalno ste u nekom strahom, stalno ste pripremni... Za mene bi to bilo previše stresno, a moja je vrsta ta koja je lovljena, ne vi."
"I dalje se valjda prisjećamo starih vremena i kako bi lako moglo biti izgubiti tu nadmoć. Biti pokoreni, ubijeni. Kako bi bilo da opet sve izgubimo."
"Ali u većem ste broju, napredniji ste na svim razinama. Napredniji ste od nas."
"Ako dopustimo da nam slome obranu, neće nam ništa ostati. Tako bi bilo. Mi se bojimo toga. Ničega više."

Ida se polegne na krevetu i rastegne se. Osjeti takav umor u svojem tijelu da je glasno zijevnula. "Ti spavaš u drugoj sobi, zar ne?"
Elin se glasno nasmije te reče: "Da, ja sam prva ovdje došla. Čini se da možeš ovdje spavati ako ti Reed nije ništa rekao, ili u dnevnom boravku na onom starom kožantom kauču, ali ti to ne bih predložila."
"Neće mu valjda smetati ako ovdje spavam?" ona ju upita malo tiše.
"Vidjela sam kako te gleda, i ne, ne mislim da bi mu smetalo", s tim riječima ona se digne s madraca i otiđe iz sobe. Nakon par trenutaka ona se vrati s njezinom platnenom torbom te ju joj dobaci s osmijehom na licu.
"Radim kajganu, pa ako si gladna dođi u kuhinju", reče i zatvori vrata.

Ida se pokrije hladnim poplunom i nasloni glavu na jastuk, kategorizirajući svu silinu informacija koje je dobila iz samo jednog razgovora s Elin. Dojmila joj se kao pametna i pronicljiva mlada djevojka, vjerojatno je prošla kroz istu količinu sranja kao i ona, pa je znala kako se osjeća. Ali i dalje nije mogla prodrijeti kroz tu krinku, kroz taj tajnoviti osmijeh, tu mračnu stranu koja se sakrivala iza tog osmijeha... Odlučila joj je vjerovati jer je to jedino mogla u ovom trenutku. Sporo se izvuče iz kreveta i iz platnene torbe izvadi pamučnu majicu i široke dimije. To joj je bila prva stvar koju je kupila kada je postala demon. Običan par hlača.

Skinuvši prnje koje je nosila već dva dana za redom, ona došeće do kupaonice i upali toplu vodu kada je ušla u tuš. Isprala je sve tragove prljavštine sa svoje kože a tamna voda se sijevala niz slivnik. Kosu našamponira šamponom mirisa vanilije i šafrana koji joj je bio najdraži te koji je posebno uzela sa sobom i tjeme lagano izmasira. Kada je izašla iz tuša cijela kupaonica je bila poput saune, puna tople pare. Ona se osuši jednim ručnikom koji je bio obješen o srebrnu kukicu a kosu omota u manji ručnik. Rukom obriše paru s ogledala i pogleda svoj odraz. Jedan obraz joj je bio svijetlo ljubičast od rane koje je zadobila najvjerojatnije kada ju je Reed ulovio a masnice od remena i željeza su joj ukrašavale kožu ruku i struka. Nije izgledala najbolje, a nije se tako ni osjećala. Ona se u potpunosti osuši i obuče čistu odjeću. Kosu lagano protrlja ručnikom te ju otpetljavši je, pročešlja. Mokri vrhovi su doticali njezina ramena i ona se namršti. Prisjećala se kada joj je kosa bila negdje do vrha brade i kako ju je češljala. Voljela je kratku kosu. Puno više od ovog nereda punog čvorića i raspucalih vrhova. Pregledala je ormariće i ladice, ali nigdje nije pronašla škarice te frustrirano izdahne, svjesna da danas neće biti dan kada će skratiti svoju kosu.

Nevoljko izađe iz tople kupaonice i uđe na hladni hodnik te krene prema kuhinji. Topao miris pečenih jaja ju dočeka na vratima i njezin apetit se vrati. Ona se posjedne na jednu od pet stolica koje su bile položene oko drvenog, okruglog stola. Elin je vrtila jaja u tavi na štednjaku. Pokraj štednjaka je bila posuda iz kojeg je izlazila para a Ida je po mirisu shvatila da je to kuhana blitva.

"Koliko jaja želiš?" ona ju upita.
"Tri", Ida odgovori, nesvjesno počevši gristi nokte do mesa.
"To nije dobra navika", Elin joj reče mašući glavom.
"Istina, nije, ali reći ću ti isto što govore pušači nepušačima. Nije dobro i nemoj nikad pokušati, ali ja nemam namjeru prestati. Jednostavno mi je prešlo u naviku", ona reče i slegne ramenima.
"Pokušaj prestati", Elin reče i nasmiješi joj se, te joj pruži kajganu na tanjuru i pruži joj posudu s blitvom. "Posluži se", ona joj reče kada je sjela i bacila se na svoj tanjur.

Kada su oba dvije završile, nasmiješe se jedna drugoj i Elin se ustane i iz frižidera izvadi dva hladna piva. Jedno pruži Idi, koja je čep skinula služeći se krajem stola a drugo sama otvori i uzme gut.

"Dobra si kuharica, Elin", Ida joj reče. "Ali nisam sigurna da će kuhanje biti jedina stvar zbog koje ću ti početi vjerovati."
"Pravedno", ona joj reče dok ju je gledala preko ruba boce. "Moj ime je Elin, imam 16 godina i iz Nizozemske sam. Bez roditelja. Mnogo godina sam putovala kao nomad. Završila sam u Londonu i tamo su me našli. Pobjegla sam, ali samo zato što su mi dopustili."
"Iz Škole je nemoguće pobjeći", Ida reče.
"To svi govore a ni sami ne znaju kakva je to laž. Sve je slomljivo. Sve ima svoju cijenu", ona reče i potegne još jednom. Ispruži se na kauču i spusti bocu na pod. "Ali to nije umalo zanimljivo kao tvoj život. Reci mi, Ida, kako si postala to što jesi? Ali iskreno."

Ida promisli na trenutak koliko je pametno olakšati svoju dušu ispred Mord' Sith ali toliko dugo je sve to držala u sebi da je jednostavno samo htjela nekome ispričati kako i zašto je postala ovo što je.

"Imala sam samo 19 godina kada su me preobratili. Demon možeš postati na samo dva načina, ali to i sama znaš. Ili te obrate ili si iz neke loze demona. Demoni se mogu razmnožavati i u rijetkim situacijama to rezultira djetetom demonom, za razliku od vukodlaka i shiftera. Mene je preobratio Bastian. On je brat Rhys, djevojke iz punokrvne loze demona. Njihova obitelj je poput tajne demonske mafije, jako su snažni i opasni. I vjerujem da će jednog dana biti lovljeni, ali neće Ubojice biti ti koji će pobijediti. Oni su mnogo snažniji od drugih i nisu glupi. Koriste svoj mozak. A ja sam bila pogreška. Rhys je odlučila osamostaliti se od svoje obitelji nakon pedesetak godina koje je provela živjeći s njima. Nije ih više mogla podnijeti. Zato je pronašla leglo i s njima je živjela. Kad me upoznala bilo mi je tek sedamnaest. Išla sam u srednju, kao i većina mojih istogodišnjaka. I ona je pohađala školu jer, kako mi je rekla, to nikad nije prošla. Htjela je vidjeti, htjela je osjetiti kako je to biti čovjek. Mislim da ona nikad nije vidjela sebe kao demonicu. Bila je poput čovjeka. Bila je osjećajna i pažljiva, imala je toplo srce i najljepši osmijeh ikad", ona reče i zatvori svoje oči te se prisjeti njezinog lica, milijune pjegice koje su krasile njezino blijedo lice i kratku riđu kosu koja je uvijek padala kako treba. Nasmiješi se. "Zaljubila sam se u nju. Nikad do tada nisam osjetila takvu povezanost s osobom kao što sam s njom. Sada znam i zašto. Ona nije ni bila čovjek. Zar nije to nevjerojatno? Jedino stvorenje s kojem sam bila pravo ja nije bilo ljudsko. Ali me je shvaćala kao nitko drugi. I voljela me je, čisto zato što sam ja bila ja. Jednog dana mi je priznala što je a ja sam joj se samo osmjehnula i rekla da sam znala da je drugačija. I bila sam potpuno u redu s time što je. Nikad me nije ozljedila, nikad nikoga drugog nije ozljedila. Predložila sam joj jedan dan da bih i ja mogla biti kao i ona, da možemo biti iste, da me nikad neće gledati kako umirem. Ona me je samo hladno pogledala i upitala me zašto mislim da će ona biti ta koja će me gledati kako umirem, kada možda bude i obratno. Nevjerojatno je kako je na kraju bila u pravu. Nije htjela da se preobratim. Nije htjela da budem kao ona. Nije htjela da osjetim bol i patnju i beznađe koje je ona osjećala svakim danom. Zato ju nikad nisam pitala za to. Znala sam koliko joj je bolno razmišljati o tome.
Ono što ni ja ni ona nismo znale jest da ju je njezin brat cijelo vrijeme nadzirao, jednostavno ju nije znao pustiti od kada je otišla iz obitelji. Ona je jedan tjedan morala posjetiti svoju obitelj a ja sam ju pustila. Nisam ju htjela pitati da idem s njom jer nisam znala kako bi njezini mogli reagirati. Ali pitala me je. Ja sam rekla da. Ona mi je rekla da se ne brinem. O, Elin da si ti vidjela njihovu kuću, njihov posjed! Poput dobrostojeće obitelji su živjeli, ma zapravo, poput kraljeva su živjeli. Povodom njezinog 'povratka'", na tu riječ ona napravi navodnike u zraku, "priredili su veliki bal. Da, znam, poprilično srednjovjekovno ali bilo je magično. Dopustili su joj da povede i mene a ja sam dobila svoju vlastitu haljinu. Pripreme su trajale cijelo jutro, a navečer, kada sam ju ugledala čeljust mi je pala do poda. Bila je prekrasna. Prišla sam joj i poljubila ju. Uzvratila mi je i kada smo završile s poljupcem, naslonila je svoje čelo na moje i rekla mi da se ne brinem. Tolika silina demona se pojavila, svi nalickani, blještavi, apsolutno veličanstveni i besmrtni i svi su se ponašali kao da nisu u ratu s Ubojicama. A da, pričala mi je ona i o stvarno lošim stranama demonskog života. Svaki korak s morao napraviti s pozornošću i oprezom. Ali ovi demoni, ne, oni nisu uopće brinuli. Svi su se opijali, jeli, grlili i ljubili. Bilo je veličanstveno. Tada mi je bilo devetnaest. I ja sam pila. Mnogo. I ljubila se, pogotovo s Rhys. Krala bih malene dodire i plesove ali nikako nismo mogle naći privatnosti. Upoznala me je sa svojom obitelji. Svi su se ljubazno smiješkali premda su bili svjesni koliko sam prijetnja čisto što stojim u njihovoj kući, okružena tolikim brojem demona. Bilo tko bi me mogao ubiti ovog trenutka, mislila sam, ali omaglica se stvarala oko mojih riječi od silnog alkohola. Rhys je imala dvije sestre starije od nje i troje braće, također starije. Ona je bila najmlađa i zasigurna miljenica svojih roditelja. Bastian, njezin najstariji brat mi se najviše udvoravao, stalno me je dodirivao i pružao mi pića. Ja bih, sva zarumenjena prihvaćala bez riječi. Plesao je sa mnom kroz cijelu noć i nije mi davao da budem s Rhys. Govorio mi je da mora posvetiti i drugima osim mene. To mi se nije činilo poput nje, jer sam ju promatrala tijekom večeri i nije mi se činila tako opušteno i radosno kakva je bila sa mnom. Ali nisam ništa rekla. Nakon nekog vremena nisam mogla razmišljati, toliko mi se vrtilo ali sam bila opuštena i dobro raspoložena. Bastian me ljubio po vratu i licu, te mi lagano dodirivao usnice, zadirkujući me. Onda me odveo u svoju sobu. Veliki kraljevski krevet s ogromnim jastucima je bio nasred sobe hladan, taman, mramorni pod je pokrivao taman, perzijski sag. Stopala su mi utonula u njega kada mi je Bastian skidao komad po komad odjeće. Završila sam u čipkastom donjem rublju. Polagano mi je skinuo grudnjak a ja sam ovila svoje ruke oko njegovog vrata i dopustila mu da me ljubi niz ključnu kost. Nije govorio. Lagano me podignuo na krevet a ja sam omotala svoje noge oko njegovog tijela. Gurnula sam svoje ruke u njegovu gustu, tamnu kosu i vraćala mu poljupce. Nisam znala što radim ali sam znala da se ne odupirem. Da ne bi bilo dobro ako se oduprem. Nisam razmišljala o Rhys, nisam razmišljala o tome da je Bastian taj koji me ljubi i dodiruje, osoba koju sam upoznala tek te večeri.
I on, kao i njegova sestra je bio prekrasan. Bili su isto građeni ali on nije imao široka ramena i bicepse kao njegova braća, ali je imao prekrasno isklesano tijelo. Dodirivala sam ga jer sam htjela. Skinuo je zadnji dio svoje odjeće i pažljivo mi se približio. Pustila sam ga. Cijelo tijelo mi je vibriralo od njegovih dodira. Držao me je donji dio leđa i lagano me približio sebi. Bio je tako pažljiv. U ekstazi sam izvijala svoja leđa i stenjala a on me samo čvrsto držao i ljubio me vrat. Kada je svršio je zario svoje zube u kožu mojeg vrata. Ja sam bolno jauknula premda mi se taj jauk više činio kao vrisak i to je zadnje čega se sjećam. Tijelo mi je palo u hibernaciju. On je svojim ugrizom zarazio cijeli moj organizam. I to je priča kako sam ja se preobratila. Nije me voljena preobratila, već osoba kojoj sam podala svoje tijelo.
Cijeli proces nije trajao dugo. Probudila sam se ujutro i sve me je boljelo. Vrč tople krvi je stajao na noćnom ormariću. Sve od prijašnje večer mi se vratilo. Iskapila sam vrč, obukla se i pojurila u ogromnu prostoriju viskog stropa koja im je služila kao blagavaonica.
Upitala sam Bastian da li me je preobratio, a on je, ne gledajući me, odgovorio da je. Rhys je sjedila pokraj njega, poput skršena i tiha. Potpuno nepokretna, beživotna, osoba koju nisam znala. Ličinka tijela što je ostalo kada ga je moja Rhys napustila. Zadrhtavši joj priđem i kleknem pokraj nje. Ona me samo pogleda suznih očiju i okrene se prema svojem bratu.

"Zašto?" ona ga upita.
"Zaslužuješ biti sretna", to joj je on hladno odgovorio.

Zamisli! On je mislio da je to ona htjela ali da je bila prestrašena to učiniti. Iz bijesa mu je zarila nož za maslac u bedro i istrčala iz sobe. Ja sam pošla za njom, kao i ostatak njezine obitelji, koji je bio i dalje zastrašujuće tih. Vikala sam za njom, pitala ju da li je u redu, ali nisam dobivala nikakav odgovor od nje. Pogledala sam njezine roditelje ali sam samo ugledala brigu na njihovim licima kao da su znali što će se dogoditi. Ja sam bila u potpunom mraku što se toga tiče. Ali ubrzo sam shvatila što je namjeravala učiniti. Približavali smo se velikoj knjižnici u kojoj se se nalazili u drevni primjerci oružja koja su Ubojice koristile. Snažno je otvorila drvena vrata i ušla u nju poput stompeda i točno znajući što traga ona je krenula prema oštrom bodežu koji je bio uokviren usred sobe. To oružje bilo iz starih vremena, koja si i sama spominjala, Elin, kada su demoni bili jači i kada su pobjeđivali lovce te uzimali njihova oružja. Ona ga strgne sa zida, vidjela sam bol koju je osjetila kada ga je uhvatila i pogleda me s tim suznim očima i mokrim obrazima.

"Volim te", ona mi reče a ja nisam znala što da kažem. Glavom mi je pulsirala jaka bol i osjećala sam se kao da ću se srušiti tog istog trenutka. Zatvorim oči i kažem joj da ju isto volim. Ona se blago nasmiješi.
Pogledom potraži svojeg brata te ga pogleda i otrovnim ga glasom upita: "Osjećaš li moju sreću, brate?"
"Nemoj to učiniti, molim te, Rhys!" njezina majka se javi uplašeno a njezin otac reče: "Promisli što radiš, kćeri."
"Mogao si to reći svojem sinu prije nego što je preobratio jedinu osobu do koje mi je stalo, oče. Sada je malo prekasno", ona reče i zarije si bodež vertikalno kroz srce tako da je izašlo kroz njezin vrat. Velik nalet crne krvi je izlazio iz rane a ja potrčim prema njoj prekasno. Padnem na hladan pod i primim njezino tijelo k sebi. Zaderem se prema Bastianu: "Vidiš li što si učinio?!?! Ubio si svoju mlađu sestru!! Ono što si mi učinio nije bio nesebičan čin već licemjeran! Znao si što radiš a to si jedino učinio jer si mrzio i jer si bio toliko ljubomoran na svoju sestru. Svoju vlastitu sestru! Znao si da bi ju to uništilo. Da bi se ubila. Ti si čudovište!" ja mu rečem i moja glava nemoćno na njezino mrtvo, beživotno tijelo te počnem ridati. Nisam mogla kontrolirati bol koju sam osjećala ali znala sam da moram otići. Zadnji sam joj put poljubila usne. Onda sam počela trčati i trčati sve dok više nisam znala tko sam. Nisam osjećala umor, niti glad ili žeđ. Samo bol. Tada sam pronašla jedno leglo smješteno u šumama. Nikoga nisam poznavala niti sam se namjeravala vezati. Htjela sam umrijeti. Znala sam da će ubrzo krenuti lov. Htjela sam da me ubiju. Čekala sam pet mjeseci dok nas nisu napali. Niti jedno koplje, strijela ili mač mi nije zadalo smrtonosnu ranu. Bila sam očajna pa sam pobjegla. I tako sam upoznala Reeda. Imao je samo sedam godina ali je znao što radi. Istrgnuo je strijelu iz moje kože i pustio me da živim. Oduvijek sam imala osjećaj da sam, izgubivši Rhys dobila Reeda. On je dao smisao mom život ponovno. Osjećala sam se dužnom da ga čuvam", ona završi te uzme jedan gutalj sada već tople pive. "I to je priča kako sam postala demon, kako sam upoznala Reeda, zašto sam i dalje živa. Jer je on sada jedini važan. Samo on."

Elin dugo vremena nije ništa rekla, već ju je promatrala pažljivo. "E, to ja zovem životnom pričom", reče joj te joj nazdravi dignuvši praznu bocu u zrak.


Komentari (10)